Sad sam već dosta zabrinuta pa ... unaprijed isprika naa poduljem postu, iako sam maksimalno skratila ...

Malena je u siječnju navršila 5 godina. U vrtić ide od 2,5 godine i to je jedva dočekala. Obožavala je ići u vrtić, suzu nikada nije ispustila pa niti na adaptaciji. Tamo su njezini prijatelji, tamo je igrancija. S njom nikada nikakvih problema, vesela, sretna, nasmijana, uvijek raspoložena ( da naravno da je imala krive dane, ali to je zanemarivo), zaigrana, jela je sve.

Već neko vrijeme cca 2 mjeseca primjećujemo da nevoljko odlazi u vrtić, stalo je govorila da joj nedostajem, da ću joj nedostajati ( pa i prije spavanja iako spavamo zajedno), da sam joj nedostajala. Kad se zbog nečeg naljutim na nju, nakon toga me pita: Jel me voliš? ... To me zgražavalo jer NIKADA, ali NIKADA joj nismo rekli da ju ne volimo ili slično. Obožavamo ju, puno se mazimo, pričamo.

Prije cca mjesec dana dok je jela grožđe zapela joj je koštica. nije ostala bez zraka, ali se je uplašila ( a i ja skupa s njom), no nakon toga je normalno jela da bi onda desetak dana nakon počela drama.

Sada će biti 3 tjedna kako su počeli problemi. Naime, počela je odbijati bilo kakvu hranu koja se žvače. Znači BILO KAKVU. Problem je bio pojesti kinder jaje. Zašto? Rekla je da će se zadaviti ako to pojede. I to je bila panika, stvarno ju je bilo strah. Nije željela pojesti niti sladoled jer on je u kornetu.
Pristajala je jesti samo hranu koja se ne žvače ( čokolino, jogurti - ali bez voća, sir i vrhnje). U juhi nije smjelo biti NIŠTA. Stavila sm joj malo kuhanog mesa, na moje nagovaranje ga je stavila u usta, prožvakala i u paničnom strahu ispljunula.
Nije imala temperaturu, nije kihala, kašljala, nije joj curio nos. Povremeno se žalila i žali da ju boli trbuh.
U ponedjeljak sam odmah ujutro otišla kod dr. Nije vidjela ništa što bi ukazivalo na neki "mehanički" problem za žvakanje ili gutanje, trbuh joj je prepipala no i to je bilo OK pa me poslala me na vađenje krvi.
Da stvar bude još gora, prvi puta je vadila krv iz vene i onesvjestila mi se nakon jedno 5 minuta. Sva sreća da smo još bile tamo pa su je reanimirali jer je sva pobijelila. Brzo je došla sebi ( no tada mi je trajalo cijelu vječnosti) popila je kakao. za vrtić sam spakirala hranu ( čokolinu, juhu i jogurte) jer sam znala da ništa tamo neće pojesti od vrtičke hrane jer se mora žvakati. Ništa od toga joj nisu dale pa niti jogutre kad ih je malena tražila iako sam teti rekla o čemu se radi i što se dogodilo.
Nakon toga ostala je doma 2 tjedna, jedan sa svekrvom, drugi sa mnom. Svi nalazi su joj izvrsni, dr. kaže da je to bila virozica (??) Malo pomalo počela je jesti. Ali to je vrlo mukotrpan "proces". Prvo smo krenuli s juhom i par kolutića mrkve. Mrkva ne smije biti zdruckana već u kolutićima ( tako ona traži ). I OK. To je išlo. Pa onda banana. Dakle, razgovor uvjeravanjaje trajao jedno pola sata pa je onda pristala probati jedan kolutić banane da ja ne budem tužna.
Došli smo do faze kad pristaje pojesti juhu s tjesteninom i mrkvom, pomfri i komadić pilećih prsa 5x5. Ali za svaku "novu" namirnicu pita: Koliko se mora žvakati? i obvezno ju prije te nove namirnice boli buša.
Inače grize nokte, no dok je bila doma prestala je.
U ponedjeljak smo ponovo krenuli u vrtić no to je katastrofa. Jedna teta je Ok i ona je s njima od početka, ova druga je s njima unazad par mjeseci i žena je priča za sebe. S ovom koja je Ok sam pričala, objasnila o čemu se radi. Te joj rekla da sam uvjerena da se u vrtiću nešto dogodilo jer ona uz to nežvakanje odbija ići u vrtić. Rekla je da će popričatisdrugom tetom i obratiti više pažnje na nju jer je iona primjetila da je nešto drugačije.
Malenoj kojoj je u vrtiću sve bilo super ( mada malo priča što rade, iako ju teta stalno hvali da je izvrsna, pametan, maštovita...) sada je vrtić noćna mora. Iskreno ne mogu vjerovati što izgovara: svi su glupi, ona je glupa, tamo je dosadno, mrzi tete, mrzi djecu, mrzi vrtić ... i sve to uz plač i suze. I ponovoje počela gristi nokte. Sada navečer plakala je više od pola sata. Ona neće u vrtić ( uz sve gore nabrojano) falit će joj njezin doma, falit ću joj ja, falit će joj njezine igračke ( svaki dan nosi nešto u vrtić).

Ozbiljno razmišljam o psihologu jer mi se ovo NIKAKO ne sviđa.
Jel imao tko slično iskustvo?