Moj mlađi je bio 10 mj. kad sam morala na put na 20 dana zbog prilično komplicirane operacije. Dojio je na zahtijev do zadnje sekunde pred moj put. Danima prije tog smo pokušavali prijeći na flašicu - izdojeno, pa probali mijenjati za ad. Nikako to nije prihvaćao. I tako smo ja i cica i mlijeko odjednom nestali iz njegovog života, a on je ostao s tatom, braćom i flašicom... 2 -3 dana nije ništa htjeo osim onog što je i prije mog odlaska jeo na žličicu. Nakon tog perioda je popustio i prihvatio što mu se nudilo.
Ja sam se pak svakih par sati pokušavala izdajati iako mi to nikad, ni u najboljim danima kad su mi cice bile ful prepunjene nije išlo od ruke. Odmah po buđenju iz narkoze koja je trajala skoro 10 sati sestra na intenzivnoj mi je pomogla sa izdajanjem. I tako sam se ja mučila puna tri tjedna, a onda sam saznala da moram na kombiniranu terapiju antibioticima koji nisu kompatibilni sa dojenjem i to u trajanju od sljedećih 12 tjedana (u igri je bio zlatni stafilokok). Čak sam razmišljala o izdajanju kroz svo to vrijeme, ali ruke su me boljele, a uspjela bih izvuć možda 20 ml.
Vratila sam se doma djetetu koje me u tom periodu uspjelo zaboravit iako smo svaki dan razgovarali telefonom. Da ga sjetim tko sam dala sam mu da povuće samo jedan jedini cug... pogled koji mi je u tom trenu uputio je nešto neponovljivo...
Na žalost, to je bio kraj našeg dojenja iako bismo se sigurno bili vratili da nije trebao čekati još te puste tjedne...