Idemo dalje. Moram samo da kazem da se iskreno nadam da vam bar malo mogu dočarati naš zivot sa princezom, jer mi pisanje teško pada, jedno, pošto neke stvari bukvalno prevodim sa njemačkog a drugo, napisana rijeć je ipak drugačija nego izgovorena, ako znate šta mislim. Ipak pisaću dalje.
Kad se princezino zdravlje malo stabilizovalo odlučili smo se ipak još jednom probati sa vrtićem. Ona je tada imala pune tri godine. Iza nas je bila teška godina i mislila sam šta je sve u zadnje dvije godine prezivjela od posvojenja, preseljenja u drugu drzavu, bolesti bolnica ,inekcija, infuzija, transfuzija, ma neće nju vrtić polomiti. I krenuli smo opet. Ovaj put sam se ja naoruzala s strpljenjem, a mozda već i pomirena sa sudbinom da je princeza malo "drugačija" nego druga djeca, bilo mi je lakše. Odlučili smo se da je odmah ostavimo samu jer to više nije bila proba nego konačna odluka. Već sam joj nekoliko dana prije poćela sa prićom da je ona velika i da ćemo ići kupiti torbicu za njene stvari i posudicu za doručak i bočicu za sok i da će u svakom slučaju ići Sandmann (omiljeni plišanac, a inače figura iz crtanog filma) sa njom u vrtić i da če je on čuvati dok mama i papa nedodu po nju. Ujutro sam je spremila i krenule smo, a ona je prije nego što smo ušli poćela da plaće i da govori: vidiš mama da sam još mala još imam dudu u ustima, nemogu ti ja u vrtić. Nisam znala bili plakala ili bi se smijala. Ipak sam je uspjela smiriti i pod obećanjem da ako nebude vrištala i bacala se po podu moze zadrzati svoju dudu, i ako sam se dogovorila sa tetama da nenosi dudu u vrtić. Onda je ona rekla dobro neću vrištati i bacati se po podu ali mogu li molim te bar plakati kad ti izadzeš. Pod odobrenjem da moze plakati izletila sam iz vrtića i da me nije bilo stid ja bi se odmah poćela bacati po podu, direktno pred vrtićem. Otišla sam kući i od silne zelje da mi vrijeme brze prodze isplela kompletne čarape. Kad sam došla po nju tete su mi podnijele izvještaj: nije se bacala ni vrištala samo malo poduze plakala dok nije ugledala kolica za lutke onda ih je se dočepala i bez prestanka ih vozala sa jednog kraja na drugi, ja sam se malo smijala jer mi je već bilo poznato koliko moze princeza uloziti sebe u jedanu monotonu radnju kao što je okrećanje točkova na autiću ili presipanja legića iz jednog boksa u drugi ili kao taj dan vozanja kolica, nije htjela čitavo prijepodne da udze u igraonu nego je bila sama na hodniku, vrata igraone su ostavili otvorena da bi ako bi se slučajno predomislila mogla da udze i naravno da bi je mogle tete pratiti i paziti da joj se nešto ne dogodi. Kad je došlo vrijeme doručku nastao je mali problem nije dala da joj se pomogne (inače je mrzila da je neko nepoznat dodiruje) i sva se izmokrila i naravno nije dala da je presvuku i ako sam ja ostavila rezervnu robicu za takve slučajeve. Ali sve u svemu prezivjele smo i ja i ona i dogovorile smo se da je ona mala curica i da nosi dudu ali će ipak morati u vrtić. Dogovorila sam se sa tetama da sutra intenzivnije rade na tome da ona ipak ide u igraonu. Samo da kazem da su prošla tri mjeseca kad je ona poprvi put ušla u igraonu. I tako je moja princeza postala vrtićko dijete. Naravno da ni to nije kod nas moglo krenuti ko kod normanih smrtnika ,ne princeza se odlučila mozda čak porodzenju da kod nje sve ide u suprotnom pravcu. Tete su se zalile da nemogu nikako da je intergriraju u igru sa drugom dijecom i da se stalno osamljuje da voli kad je "mirni ćas" (tad se ćitaju slikovnice ) i da plače kad je gotov. Nije prošlo dugo vremena većsu me počeli zaustavljati roditelji na putu ka ili iz vrtića kako se njihova djeca zale kako ih je princeza gurnula, ogrebala poćupala za kosu itd. a ja nisam imala hrabrost da kazem samo nek je ne dohvaćaju rukama, neće im ona ništa ona nevoli da ju se dira i tad reaguje tako agresivno. Ne to tada nisam mogla reći, i danas sebe mrzim zbog te nehrabrosti. Mislila sam da izbjegnem pečat koji bi princeza dobila, a nisam mogla ubrzo se saznalo da je princeza "jadno, posvojeno dijete iz doma" i da još stvar bude gora iz doma iz istočne europe, znate oni su svi gledali na tv kako u rumuniji ili bugarskoj djecu u domu vezu za radijatore i terorišu ih po domovima, pa sigurno tako i moja princeza odnekud odvezana i data nama na posvojenje beli u misiji da njihovu djecu smlati. E sas mi se stvarno plače kad se sjetim.... A ja bih tad samo pomislila na dječiji dom gdje je bila princeza i na tete pune ljubavi i na miris moje bebe i na počešljane glavice druge djece....zivot je stvarno surov. Ali šta je tu je, ispočetka sam pokušala stalno objašnjavati da princeza takva kakva je nema veze sa posvojenjem da u udruzi imamo puno posvojene djece i da nije nijedno ko princeza, ali nije uspijevalo. I onda sam se jednostavno umorila od objašnjenja i od odbrane, jednostavno sam prihvatila taj pečat kao dio svoga zivota, a ni princeza nije nimalo stvari poboljšavala sa svojim ponašanjem, i gotovo. Tete u vrtiću su se stvarno trudile sa princezom, nije im bilo lako, ali se trud isplati jer nakon izvjesnog vremena zavoljela je vrtić. Pošto zivot ima uvijek pored negativne i onu svoju pozitivnu stranu, lakše ga je ziviti. Kod princeze je to bila njena da tako kazem, inteligencija i ako još nije znala sama cipele da obuče a kamoli da drzi zlicu ili vilicu u ruci, tj. motorika joj je bila nula, ponašala se ko da su je baš u domu vezivali za radijator, ona je imala tad inteligenciju školskog djeteta. Da nije volila park sa djecom nego radije prirodu isplatilo se u tom smislu, što joj je papa jednom pokazao ovo drvo se ovako zove a ovo ovako, ovo je taj a ovo taj cvijet i ova ptica se zove tako a ova ovako, to je princeza sve upila ko spuzva i onda u vrtiću sve zasjenila. Ponaravno kad su išli u prirodu. Onda bi ona nabrajala sve kako se šta zove i tete očaravala. A kad je poslije vrlo malo dana boravka u vrtiću znala imena sve ama baš sve djece i teta i naravno ko ima koje auto, sreći nije bilo kraja. Ali kao što rekoh ima zivot i negativnu stranu a ona se nama nazalost ćesto okretala. Princeza se opet teško razboljela i opet u bolnicu. Astma joj nije više dala da diše a da nam nebude dosadno pošto smo se na astmu već navikli stigao je i neurodermitis. Ona se grebala toliko da je sve raskrvarila i pa onda u dzavolji krug, svrbi a nemoze da se ćeše jer bole rane. Trajalo je desetak dana dok smo sve sanirali i mogli ići doma. Ni doktorima ni sestricama nije promaklo da princeza "malo drugačija" i pitali su me za dijagnozu. Ja sam rekla da imamo samo "deprivacijski sindrom" a doktor mi je rekao da je princeza nekako "čudna" i da bi trebali malo da je "preispitamo". A kad je čuo da je princeza usvojena, nisam imala namjeru reći ali sam morala jer je upito imali neko u familiji astmu ili neurodermitis, došao je na ideju da bi princeza mogla imati FAS. Dogovorili smo se da ću ići kod njenoga pedijatra da je "preispita" na FAS. Netrebam vam reći prije nego što sam otišla kod našeg pedijatra sam morala da uopšte sama da se informišem šta je to, jeli bi to moglo biti vezanje za radijator ili nešto slično. FAS- fetales alkohol sindrom. Nije mi tada uopšte naum palo da se raspitam o karakteristikama te bolesti i automatski isključim princezu is tog filma, nego sam onako, mozda naivno, pomislila da u našoj kulturi zene nepiju alkohol, pa tako ni biološka majka moje princeze. Ne nevidim sebe u tom filmu, ali bolje da isključim i to i trazim dalje nego da stalno mislim da mi je "boluje" od fasa.
Kao što vidite princezin zivot je tako "buran" pa ja kad bih kod prekinula ispalo bih da sam prekinula na najzanimljivijem djelu, pa tako za večeras toliko, umorile me emocije...