Hvala na lijepim riječima.
U razredu je bilo 21 djete. Iz prva su mogli da sjede kako ko hoće dok se ne naviknu na školu. Bilo je dosta djece koja su se izmedzu sebe poznavala ali ne i princeza. Ja sam kod upisa inzistirala da princeza dodze u razred sa djecom iz drugoga vrtića jer sam mislila novi poćetak i nova šansa. Nakon kraćeg vremena je učiteljica zahtjevala da se svakoga ponedeljka premjeste ali da sami mogu da izaberu sa kim će sjediti, nemoram pisati koje je dijete na kraju ostalo samo da sjedi. Učiteljica je to posmatrala dva tri ponedeljka i onda je uvela brojeve (po dva broja od 1 do 21) tako ko bi imao isti broj sjedio bih zajedno. Sva su djeca "dobila šansu" da upoznaju princezu. Normalno da je princeza pokazala sve svoje fasete i nije nimalo olakšavala situaciji. Niko nije smjeo da joj se u klupi priblizi ni slučajno da ne dohvača njene stvari a ako bi imalo nešto za doručak što princezi nije "mirisalo" onda bi se princeza pokazala u najgorem svjetlu. Moram još da kazem da smo mi imali veliki problem u ishrani. Od prvoga dana nam je to predstavljalo veliki problem kao što sam već pisala. Ali sa njenim odrastanjem to se promjenilo i postalo prava noćna mora. Dok je bila mala nije jela čvrstu hranu što sam ja na već opisani naćin uspjela promjeniti ali sa godinama to je već bilo nešto teze za šta nisam imala "recept". Moglo se na prste prebrojati šta je samo jele. Hrana je morala da ima odredzenu konzistenciju npr. puding ili sl. nije dolazilo u obzir a ni npr. meso ono joj je bilo tvrdo kako nam je objašnjavala, ali najveći problem su bili mirisi. Sve je moralo biti "nemirišljavo" pa sam ja kuhala bez luka, začina isl. a različite selame i suhomesnati proizvodi su se moralo u kratkom roku izseliti iz našeg frizdera. Tako bi i bilo u školi ako bi neko dijete imalo nešto suhomesnato ili neki sir koji miriše princeza bi zatvorila svoju kutijicu od doručka i pobjegla iz razreda. Učiteljica je i tome stala ukraj stime da su sva djeca doručkovala na vrijeme a princeza bi se morala strpiti i jesti na sljedećoj pauzi. Sa nama se dogovorila da princeza ujutro obilnije doručkuje da joj čekanje na njenu pauzu ne bi teško padalo. S vremenom su djeca upoznala šta princezi paše a šta ne pa ona djeca koja su imala nešto "nemirišljavo" za doručak bi namjerno odgadzala doručak da bi jeli zajedno sa princezom. Svi su se oko nje trudili. Ona je bila čudna ali na neki način i zanimljiva i intresantna.
Problem nam je bio produzeni boravak. Pošto sam ja radila morala je poslije škole u produzeni. U produzenom se osječala kao u vrtiću. Ja namjerno nisam ništa prije rekla da je princeza "čudna" , ali odmah u prvoj sedmici sam bila pozvana na razgovor jer su oni naravno primjetili da sa princezom nije sve uredu. U produzenom su djeca naravno poslije više časovne nastave provodila slobodno vrijeme prilično bučno a princeza je sjedila u čošku sklupčana ko embrio i drzala svoje rukice čvrsto na svojim ušima. Meni je bilo teško ali nisam mogla da joj uvijek "čistim put" i pomislila sam zivot je tako surov i za njega nema upustva za upotrebu princezo moraš dalje. Ali nazalost produzeni boravak nam je bio poraz u zivotu koji smo morali prihvatiti i sa osam godina smo je izvadili iz produzenog. Pokušali smo sa nekoliko teta čuvalica ali ni to nije uspjevalo. Jednu je princeza odbila i nije htjela poslije škole ići snjom doma tako da su mene morali zvati da dodzem s posla,a dvije su pobjegle glavom bez obzira jer nisu mogle izaći na kraj sa "čudnovatom princezom". Jedino rješenje su bili moji svekar i svekrva oni su prelazili svaki dan 47 km k nama i naveče opet 47 km doma. Poslije godinu dana svekrva je obolila od raka i nisu mogli više da se staraju o princezi. Od tada princeza je ostajala sama ali to nam je bio veliki korak u razvoju ona je postala nekako odgovornija a ja sam na poslu hodala samo sa telefonomnu ruci ćekajući da me zovnu ili policija ili vatrogasci ili hitna. Ali nju je valjda dragi Bog ćuvao.
U školi su na samom početku nastali problemi i sa učenjem. Dok je več tri godine čitala i sa slikovnica uveliko prešla na stručne knjige (svemir je strašno zanimao) priroda i društvo su naravno isto bile njene vode, matematici nije davala nikakvu šansu. Ja sam još prije primjetila da joj brojevi neidu od ruke. Dok bi u ruci drzala tri bonbona kad bih je ja upitala kad meni dadneš jedan koliko če tebi ostati ona bi me samo slijepo gledala da sam ja stvarno mislila da me zeza i da neče da kaze. Koliko imaš prsta na ruci je za princezu bilo pitanje iz osmog semestra studija informatike i isto bi me samo slijepo gledala. Zato nam je učiteljica preporučila da je testiramo ( odavno nismo ) na dyskalkuli. Neznam kako se na hrvatski kaze a to je bukvalno prevedeno, poremečaj u artimetici tj. nemogu logički da računaju. I po prvi put u zivotu sam bila sigurna da je na nešta testiramo što je to upravo to, ali ne i kod princeze. Bila je testirana više puta i svi testovi su pokazali da nema dyskalkuli ali ima neki poremečaj logičkog razmišljanja ali fa oni nisu zato stručni što se njih tiče princeza ima zeleno svjetlo da moze da učestvuje na časovima matematike i naravno da smije biti ocjenjivana ( djeca koja imaju dyskalkuli nesmiju dobivati ocjenu iz matematike takorećinsu poštedzeni). I da bi smo mi trebali malo više s njom vjezbati i ako treba voditi je na instrukcije matematike. Princeza bi uvijek uspijevala na kraju godine da iz matematike izvuče neku mršavu dvojku i dan danas neračuna logički nego uči matematiku napamet a ponekad dobije i 2+. Veliki problem nam je bio sport. Dugo nam je trebalo da odkrijemo da se princeza nećka za sport zbog bolova u nogama radi njene anomalij. Mi dotad još nismo našli ortopeda koji je bio spreman to operisati. Jer je tako rijetko obolenje i bojali su se da ne naprave gore. Ali na kraju se jedna doktorica odlučila da "proba" da to sanira i nakon dvije godine i 7 operacija princeza ima noge kao manekenka. Pisat ću vam opet.