Od prvoga dana sam ja svojoj princezi stajala na raspolaganju kad god bi ona to pozeljela. Bilo da se radi o većim problemima kao bolest i sl. a i manjim ,kad bi bila neraspolozena i trbala malo utjehe. Ja to nisam shvaćala kao razmazivanje nego jednostavno mi je moje srce govorilo da je to tako ispravno ( nije se ništa promijenilo i dan danas mislim isto). Moram da kazem da po mom mišljenju princeza nije bila zahtjevno dijete, zahtjevno u tom smislu da joj je dosadno, da nezna da se sami zabavi, da trazi da joj se nešto kupi isl. Što se tiče fizičkog i pshičkog zdravlja bila je strašno zahtjevna ali ona nije bila tome "kriva". Moj muz je bio isti, samo što su kod njega mogli prolaziti i manji hirovi kao npr. nezelim još na spavanje, mogu li da duze gledam tv itd. Tipično za tate od princeza.
Već u vrtić sam morala da slušam okrivljenja kako smo je razmazili i kako bi smo trebali biti prema njoj stroziji, a kako bi ko ćuo da je posvojena tako bi više mislio da je u pravu i da smo mi zbog toga princezu razmazili. Objašnjenja sa naše strane da se mi prema princezi ne ponašamo nimalo drugačije nego što bi se ponašali da smo je rodili nisu nimalo uradzala plodom ,tako da sam ja već napočetku prestala da se pravdam.

Čak sam jednom i od našeg pedijatra čula da bi trebala biti malo strozija i nebiti princezi uvijek naraspolaganju. Da se ne opterečujem oko njene ishrane nego da joj stavim obrok na stol i da joj nedajem ništa drugo sve dok princeza dobro neogladni i prihvati to što je na stolu. Mi smo izdrzali toliko dugo dok princeza nije počela da povrača zuč od gladi. Tada sam rekla neslušam nikad nikog više osim svoje srce i bila sam sto podsto uvjerena da princeza to neradi od razmazenosti.

Još jedan dogadzaj me uvjerio da je princeza takva kakva je iz drugih razloga a ne radi mojih vaspitnih metoda.

U trećem razredu osnovne škole je princeza uveliko odradzivala domaće zadatke sama, a ja bi joj uvijek samo prekontroliši u smislu jeli sve odradila. Učiteljica nam je na samom početku rekla da nikad djeci ne ispravljamo domaći, da je to njen zadatak, jer ako mi to budemo doma ispravljali ona neće znati koliko djetetu treba pomoć s njene strane i zbuniće je ako dijete dodze sa super ispravnim domaćim a u školi ima u tom istom probleme.Rekla sam princezi da mi donese domaći da prekontrolišem a ona kaze meni da danas nisu imali domaći ,nego samo ako hoće da nacrtaju po jedan crtez. Meni je to bilo čudno jer smo se na roditeljskom svi slozili da djeca imaju svaki dan domaći osim vikendom. A s druge strane nisam imala razloga da joj nevjerujem jer me dotad nikad nije prevarila, naprotiv bila nam je čak ponekad i čudna njena iskrenost. Pitam ja nju znali ona razlog zašto nemaju danas domaći, kaze meni moja princeza zato što danas nisu imali redovnu nastavu već čitav dan samo vjeronauk. Bio im je čitav dan sveštenik u razredu zato što se Frau J sinoć preselila na nebo......Hvale mi riječi kojim bih objasnila kako sam se osječala. Ono kao da ti neko izvlači pod ispod tvojih nogu ili tako nekako. Neznam šta me je više opterečavalo to što je jedna osoba na koju sam mogla uvijek da računam i koja je po prvi put uspjela da princezu usmjeri na pravi pravac, otišla od nas. Ili to što mi princeza ,to bez ijedne trunke emocije saopštava. Meni je trebalo malo duze da se od svega oporavim. Uveče zvoni telefon a na telefonu Stefanina mama, zove da pita kako je A. primila vijest o učiteljicinoj smrti. Kaze da Stefanie čitav dan samo plače i da neče sutra u školu ,da od suza nemoze da nacrta sliku što im je sveštenik juče zadao. To je trebala biti slika za "ispračaj" Frau J, da svako dijete nacrta onako kako to zamišlja. Ja stojim ko ukopana i neznam dali da budem iskrena i da kazem da A. "mrtva hladna" sjedi u svojoj sobi i slaze puzlice ili da lazem. Stid me je ,ja sam se odlučila za ovo drugo.

Ali princeza ne bi bila princeza da nema uvijek jokera u rukavu. Kad smo pošli na spavanje pita mene princeza dali ja zelim da vidim sliku koju je ona danas nacrtala za Frau J. Nacrtala je jedan sivi nadgrobni spomenik na kojem piše učiteljicino puno ime, okolo cvijece u svim bojama i po čitavom crtezu male crne linijice. Princeza nam je objasnila da te crne linijice predstavljaju suze nebeske. Bilo mi je zao što sam bila u mislima nepravedna prema njoj, ja sam misla da ona ne tuguje ,a ona tuguje samo na drugi način. I još kad mi je rekla da je tuzna zato što je htjela da crtez uradi sa vodenim bojicama ali nije mogla da se prevazidze, mojoj tuzi nije bilo kraja.

I tako smo ja i moja princeza izgubili još jednu bitku sa zivotom, ali izgubljena bitka ne predstavlja i gubitak "rata" zivot je morao ići dalje. Nama je trebalo dugo, dugo da se oporavimo od tog gubitka. Mene su počeli da hvataju egzistencijalni strahovi, kako sad dalje sa školom. Ali nisam imala vremena da se skoncentrišem na sebe, poslije pogreba se princeza tako razbolila, imala je opet problema sa kozom ali veći problem je bio što je počela da odbija hranu i piće, da je morala prvo u na infuzije da nedehidrira. Bili smo četiri sedmice u bolnici.

Kad smo se vratili nova učiteljica je već uveliko bila tu. Mene je bilo strah kako će nju princeza prihvatiti ali još više kako će ona prihvatiti princezu. Pomislila sam poslije svega šta nam se izdešavalo u posljednje vrijeme, mislim da je sada došao red na bolja vremena. Kako se ono kaze: ono što te ne ubije to te ojača. Nadala sam se da to vazi i za moju princezu.

Evo pokušavam da negdje prekinem gdje baš nije tako uzbudljivo, pa evo rekoh mozda ovdje.
Nadam se da sam ovaj put pisala malo jasnije, dva puta sam prepravljala i nekoliko puta koristila enter. Nije ni samnom sve izgubljeno.