Meni je princezino posvojenje bilo nešto, što se samo po sebi podrazumijevalo. Nikad taj vid roditeljstva nisam smatrala nečim posebnim. Mi smo princezu smatrali ( i naravno smatramo) kao našu kćer, samo što smo do nje došli posvojenjem a ne rođenjem. Za nas je samo u tome bila razlika. Nisam se nikad ustručavala da kazem da je ona posvojena, samo sam ja htjela biti ta, koja če odlučivati kad i kome reći. Izpočetka sam odmah otvrene karte stavljala na stol i nije mi to predstavljalo nikakav problem. S vremenom kad sam vidjela da su ljudi puni predrasuda, nisam svugdje ni uvijek govorila kako smo došli do svog roditeljstva, ali kako rekoh ne zbog toga što mi je to neugodno, nego više iz razloga gore pomenutih.
Neznam šta mi je bilo gore, kad bi ljudi gledali na princezu kao na nešto jadno i bespomoćno ili kad bi mene i mog muža smatrali narodnim herojima kako smo eto, učinili dobro djelo i "spasili" princezu, a u stvarnosti ona"spasila" nas, sa svojom neizmjernoj ljubavi.
Ali tako ohladno kao na posvojenje nisam gledala i na princezin hendikep koji je iz dana u dan bio očigledniji. Sve rijeđe sam slušala kako će se to izrasti, kako joj treba vremena i kako će sve doći na svoje mjesto.
Princeza me najviše podsječala na biser u školjci koja je samo malo otvorena tek toliko da se vidi biser u njoj i do bisera možeš doći samo ako školjku polomiš. Ta se "školjka" s vremena na vrijeme sama otvarala, ali to bi najčešče bilo kad bi bila sama sa mnom ili tatom. Kad bi neko drugi bio prisutan "školjka" je bila čvrsto zatvorena da se čak ni biser nije vidio. Doma smo imali sve više zabrana i dozvola, samo što bih ja pomislila sad baš sve znam šta je kod princeze zabranjeno a šta dozvoljeno, na vidjelo dana bi izbivalo nešto novo. Ne ,nije bila stvar vaspitanja ,to je bilo nešto jače i od nas i od našeg vaspitanja pa čak i od same princeze.
Mene su proganjali novi strahovi jer je pred nama bila skorašnja promjena škole (ovdje je osnovna škola samo četiri godine). Uvijek iste misli, hoće li novi učitelji i novi drugari princezu prihvatiti takvu kakva je, hoćemo li opet imati sreću sa učiteljicama kao u osnovnoj školi i na kraju kako će princeza podnijeti tu promjenu jer su joj promjene inače bile trn u oku.
Često sam i sama razmišljala dali su ti godinu i pol koliko je bila bez nas,o kojoj mi nismo ništa znali, ostavila na nju velike posljedice ili je u pitanju nešto drugo. Kad god bi se princeza razbolila i mi završili u bolnici uvijek bi bilo, ako ne prvo onda drugo pitanje dali neko u obitelji boluje od toga. Bio to neurodermitis, astma i ostalo, a u bolnici su nam potvrdili da je bolest krvnogsustava od koje ona boluje naslijedna. Dok smo jednom po zna koji put boravile u bolnici, s nama su ležali majka i sin koji je bolovao lakši oblik leukemije i bili su na pripremama za presadživanje koštane srži koju mu je trebala da donira majka jer su imali sreću u nesreći da se njegova krv podudarala s majčinim. Ja sam bila zahvalna Bogu na mojoj princezi i na njenome "zdravlju",jer kad sam vidjela po bolnicama s čime se sve drugi roditelji i djeca bore pomislila sam mi smo ipak imali sreću. Ali od toga dana nisam imala više mira, ubijala me ta pomisao da nedaj bože se princezi nešto slično desi mi njoj nebi smo mogli pomoći. Moram da kažem da sam ja uživoti inače vrlo pozitivna osoba i sve probleme koji dođu pokušavam smireno i staloženo da riješim, bez panike. Zato je i mene samu iznenadila to ,kako mogu JA da se osječam bezpomoćno.
Sve to je u meni probudilo želju da nešto više saznam o princezinoj prvoj godini i o njenoj bološkoj obitelji. Razmišljala sam dugo dali i odakle da krenem. Naravno od centra. Nazvala sam i pitala dali mogu razgovarati sa gospodinom koji je odradio naše posvojenje. Imala sam sreću, on je još uvijek radio tu. Bio je jako ljubazan na telefon, ja sam mu objasnila o čemu se radi i pitala za savjet. Imala sam osječaj da se nijedne sekunde nije iznenadio kad sam mu ja opisala princezu. Rekao je da će on vidjeti šta može za nas uraditi i da mu se javim za koji dan. Naravno nestrpljiva kakva sam ,nisam čekala koji dan, več sam nazvala odmah sutradan. Gospodin nam je rekao da sve podatke o biološkoj obitelji može samo princeza saznati kad bude punoljetna da nam on nesmije ništa reći i ako sve zna, ali pošto se radi o dječijem zdravlju, on če nam samo odati da princeza ima mlađu sestru koja je isto posvojena i da če nam toliko izaći u susret dati toj obitelji naš broj telefona i adresu pa ako oni žele mogu stupiti s nama u kontakt. Ja sam bila tako sretna. Svaki zvuk telefona mi je tjerao adrenalin kroz vene. Niko nas nije nazvao, ni tu sedmicu ni sljedeću ni... Ja sam ponovo nazvala gospodina u centar. On mi je rekao da je ta obitelj poručila da ne žele kontakt ,ali da če uzeti našu adressu, možda im zatreba kad njihova princeza poraste.....ja ponekad i dan danas zadrhtim kad telefon zazvoni.
Ali život ide dalje. Princeza dolazi iz škole i po koji put za tih nekoliko godina donosi poziv za razgovor kod školskog psihologa. Ah ja, u školi imaju novoga psihologa pošto je stari tj. stara otišla na porodiljsko, pa naravno moraju da nas upoznaju. Pomislih -razgovor- od kad nisam ,možda sam i poželila . Na pozivnici piše, razgovor samo za roditelje, princeza netreba biti prisutna. Bilo mi je malo čudno jer je to bilo prvi put da idemo sami, stara psihologica je uvijek davala značaja da princeza bude prisutna i da zna očemu se radi. Princeza je završila kod Stefanie a mi smo otišli na razgovor.