Evo me tu sam

Uspjeli smo po ko zna koji put princezu da smirimo i ako nije mogla tu veče da posmatra zvijezde. Dogovorili smo se da večeras i ako je radni dan može ostati malo duže budna i da če mo se svi zajedno igrati čovječe ne ljuti se. To je bila jedna omiljena princezina igra, samo što smo mi tu igru malo "prekrojili". Princeza nikad nije podnosila kad bi igru izgubila ,u početku su to bile suze koje su se kasnije pretvarale u suze krokodilske i toliko bi plakala da je nas bilo ponekad strah uopšte se sa njom igrati društveni igara. A s druge strane princezu pustiti uvijek da pobijedi nije isto bilo nikakvo riješenje tj. nebi bilo pedagoški korektno. Tako sam se ja dosjetila da sve igre pa tako i čovječe ne ljuti se malo "prekrojim". Mi bi smo se unaprijed dogovori ko če taj put biti pobjednik, i taj "sretni dobitnik"se nije smjeo izbacivati tako da je imao veće šanse da pobijedi a kad bi " zagustilo" mogao je čak da zaželi šestice koje su stizale samo kad se zažmiri.Kad bi princeza bila gubitnik tj. nije bila na redu da pobijedi nije tad to teško podnosila. Mjenjali smo se u pobjedama tj. gubitcima to je jedan put bila princeza pa mama pa tata pa opet u krug. Princezinom budnom oku nikad nije promaklo ko je sad na redu da pobijedi, tu veče sam ja bila na redu. Uhvatila sam samu sebe kako tu veče neprestano posmatram princezu i tražim neke "znakove",a moja princeza ista kakva je bila i juče i prošle sedmice i prošle godine i prvi dan, slatka i mila i jednostavno savršena.
Kad je princeza zaspala ja i MM smo još dugo razgovarali, njega nije nimalo današnja vijest potresla. Kao i uvijek njegov odgovor je bio šta je tu je, idemo dalje. I mene je po prvi put obuhvatio neki čudni mir. Tu noć mi je bilo tako jasno da smo dobili odgovor,na pitanje, šta je sa našom princezom, zašto je tako drugačija. Poslije skoro deset godina pronašli smo zadnji dio naše slagalice. Unatoč svemu, naša "slika" je bila gotova i lijepo je izgledala.
Sutradan sam prvo nazvala našeg pedijatra da njega pitam za mišljenje. Nisam očekivala da če mi reći da se nebrinem da možda to nije tako, a nisam ni htjela. Jednostavno sam vratila film u nazad i prihvatila činjenicu. Odjednom mi je bilo jasno zašto je urlala u avionu prije deset godina, zašto su joj važni rituali, zašto nije volila kreme, zašto je bila tako teška na hranjenju, zašto je nepoznati nisu smjeli dodirivati zašto........zašto, zato što je princeza autist. Pedijatar nam je rekao da možemo isti dan doći. Naš razgovor je dugo trajalo, on je priznao da je pogriješio u njenoj prvoj dijagnozi deprivacijski sindrom. Rekao je da ta dijagnoza nije trebala stajati, jer je princeza unatoč svemu bila jako emocionalno stabilna. Ali da smo i mi pogriješili da ga nismo osvemu obavijestili npr. da je toliko fanatična za svemir, da stalno ponavlja rečenice ( kad ja npr. kažem A idi peri ruke, ona prvo kaže A idi peri ruke pa tek ode da ih pere isl.), da prije spavanja slaže igračke u jedan red , da čak i sa mnom radije komunicira pismeno nego usmeno itd itd. Dogovorili smo se da bi najbolje bilo da sa princezom odemo u jedan veliki specijani institut za autizam i da če mo tu dobiti pravu dijagnozu. Imali smo sreču da je taj insitut udaljen od nas samo stotinu kilometara. Dobili smo od njega uputnicu i adresu.
Isti dan sam nazvala i poslije kraćeg vremena smo dobili termin. Princezi smo objasnili gdje idemo i zašto, to je baš nije puno tengiralo, njoj je bilo samo važno da ide sa mamom i tatom u veliki grad i da če se voziti vlakom i metroom. Mi inače živimo na selu, pa je to njoj došlo kao ekskurzija. I još je imala sreču da smo termin dobili baš na četvrtak kad princeza ima omrženi sport na rasporedu, to je bilo važno, a gdje idemo i zašto njoj nije igralo ulogu.
Odmah su nam rekli da se pripremimo da če testiranje duže trajati i da če im trebati najmanje tri termina od otprilike po tri do četiri sata. .....Mi smo taj isti dan, poslije četiri i pol sata izašli iz instituta i krenuli prema metrou, a za ruku smo vodili Aspergerovog Autistu koji je neprestano ponavljao metro metro. Nas troje smo bili tako sretni, ja i mm smo se pogledali i u glas zavikali metro metro. Tako čvrsto se držući za ruke smo trčali prema metrou i našem novom životu sa malom kišnom djevojčicom koja je tu veče bila na redu da pobijedi u "čovječe ne ljuti se" . I stvarno čovječe ne ljuti se , nego napravi ono najbolje od života što ti je dan, jer poslije svakog nevremena opet ogrije sunce, sigurno!