Ovo.
Moj sin je, kako su rekli, medicinsko čudo. Jedva je preživio, AGPAR 3/8, oživljavan. Godinama smo hodali na Goljak, još uvijek nas kontroliraju, i on je sad zdravo dijete koje se (osim po tome što je sitnije građe) nimalo ne razlikuje od svojih vršnjaka. Nije cijepljen jer nam je, (osim dijagnoze dystoni sindrom, visokoneurorizično dijete, pa i sumnje na aspergerov sindrom kad je bio nešto stariji) obiteljska anamneza puna autoimunih bolesti. Ne pada mi napamet da ga cijepim jer se ne usudim - čvrsto vjerujem da je to što ga nismo cijepili pridonjelo njegovom zdravlju. Ne mogu se natjerati da nakon toliko mukotrpnog rada, vježbanja, truda dozvolim da mu netko da injekciju koja bi to sve mogla značajno unazaditi, ako ne i potpuno poništiti.
I da se razumijemo, mm i ja nismo olako donijeli tu odluku.
Ne znam da li u vrtiću koji ide ima još djece koja nisu uopće cijepljena, znam da ima nekih koji baš nisu cijepljeni točno po kalendaru ili im neka cjepiva fale, ali njih je par. Nitko nam nije pravio probleme. Moje jedno nezaštićeno dijete odličnog zdravlja u toj zajednici sigurno nije prijetnja.
Roditelji djece sa kojom se moj sin druži dobro znaju da nije cijepljen jer mi to ne skrivamo, i još nisam doživjela da se netko osjetio ugrožen, ali prema ovome što čitam na ovim stranicama, očito još nisam doživjela sve.
Tužna sam zbog ove odluke ustavnog suda, ali me nažalost nije iznenadila. No ostaje da vidimo što će se dalje dogoditi.