i da...
moj osobni problem nije nepovjerenje, već je sasvim suprotan.
preveliko povjerenje.
ja sam osoba koja zaista potpuno vjeruje ljudima. dok se ne dokaže suprotno

primjer...frendica frizerka...ja je pitam zna li i hoće li me ošišati...i ona kaže da zna i hoće i da nema problema. i sjednemo u db, bez ogledala. ja vam ne mogu opisati šok koji sam doživjela pogledavši se u ogledalo, shvativši da nemam od frizure ni f, a samo centimetar kose mi je ostalo.

htjedoh reći, kad netko nešto kaže da zna, tko god on bio, ja mu vjerujem. jer uvijek polazim od sebe. ja ne lažem. ili dobro poznajem svoje mogućnosti. nemam pojma.
nisam sklona sumnji, ako za nju nemam valjan razlog.

mi smo krenuli cijepiti djecu po kalendaru...nisam čak ni pokušala prolongirati išta. rekoh, idem s povjerenjem.
do reakcije. na engerix. dijete mi je požutilo skroz na skroz.
a pedijatrica...ma reakcija na cijepivo nije došla u obzir niti pod razno.
za sve je bila kriva mrkva.
sa 6 mjeseci...dojen konstantno...tek uvodimo dohranu, a on se prejeo mrkve.

znači, nisam se jednostavno probudila jedno jutro i odlučila da nešto ne valja skroz...ili da ću baš uz kavu guglati i malo propitkivati cjepiva.
ne.
na to me navelo predstavljanje nečega kao apsolutne istine...
odn. predstavljanje nečega kao apsolutno nemogućeg.

valjda sam alergična na apsolutizam

i na kraju balade...
kad se zbroji moj stav prema bolestima, način na koji se liječimo inače, pristup pedijatrice koji je samo potpirio moje sumnje optužujući mrkvu, spoznaja da se negdje drugde to baš i ne mora, odn. da je cijepljenje stvar preporuke i povjerenja a ne prinude....
sve je to zajedno bio okidač nekakvog kritičnijeg propitkivanja.

i da se razumijemo
nisam paničar. ne jurimo doktoru često. gotovo nikad. u 5 i pol godina, osim sistematskih, bili smo možda dva puta. jednom je bio problem s pišulinom, a jednom šarlah.
tako da znam da nije bila mrkva krivac.