Ono što mi je upalo u oči je rečenica "trebalo mi je sat vremena da ga smirim".

Mislim da bi trebao znati smiriti se sam. Na tome sam inzistirala kod E. skoro od početka. Je li oduvijek takav kratkofitiljni ili je ovo rezultat pretpubertetskih promjena?

E. je takav od rođenja, najviše što sam mogla napraviti je pomoći mu da osvijesti osjećaj, imenuje ga i reakciju prilagodi situaciji u kojoj se nalazi. Kad ovako pročitam, nije ni malo za jednog sedmogodišnjaka.

Do 6 i pol godina nije odigrao niti jednu društvenu igru, od straha da ne izgubi

Sport pomaže puno, odabrali smo judo (zbog trenera i blizine) a to se pokazalo kao pun pogodak. Postigao je odličnu kontrolu fizičke komponente (a bio je na tom polju uffff). Uz to je kombinacija individualnog i grupnog (u manjoj mjeri, ali bitno mi je da polako svladava i taj dio), a rezultati ovise i o umnom radu (procjena protivnika) i spontanoj reakciji (spontanost mu je, ironično, slaba točka).