ja ga se ne bojim na filozofskoj razini nego kao da ima zubei meni, pomisao na taj beskraj, koji ipak ima kraj
 |
|||
|
|
|||
ja ga se ne bojim na filozofskoj razini nego kao da ima zubei meni, pomisao na taj beskraj, koji ipak ima kraj
aleksandra70vanja prvotno napisa
također..bas me baci u beskonacno razmisljanje
ja ga se ne bojim na filozofskoj razini nego kao da ima zube
i sva ta beskonačnost (s krajem), samo radi nas jade jadnih, ha?
ili smo samo slučajni svjedoci?
eh...
Tako je, cvijeto ( iako znam da te krivo shvaćam, namjerno to radim), sve to, radi svakog od nas. Tako razmišljam i gotovo.
Pa pogledajte samo proljeće. Pa ovo blještavilo boja i oblika koje gledam danomice u svom vrtu. Od sićušne sjemenke naraste drvo...
Ma, život sam je čudo. I baš me briga da li smo tu slučajno, da li se tko igra s nama, da li imamo ili nemamo svrhu, meni je lijepo što sam gdje jesam.
Mene ipak trenutno muči više "beskonačnost" prljave odjeće koja čeka pranje
Mene ipak trenutno muči više "beskonačnost" prljave odjeće koja čeka pranje
Tu smo negdje...odoh ja, samo još maaaaaalo forumašenja....
i mene Svemir plaši, a sad kad je Kanga spomenula misiju na Mars, kad sam nešto bila pročitala o tome danima sam razmišljala kako se ti ljudi odlučuju na odlazak zauvijek... baš sam bila fascinirana i potpuno sam sigurna da, ma kakva god bila, nikad ne bih dobrovoljno napustila Zemlju (100%-tna Zemljanka, ma i gore od toga, ja ne mogu zamisliti svoj život ni izvan Rijeke, a kamo li izvan Zemlje).
Tako je, cvijeto ( iako znam da te krivo shvaćam, namjerno to radim
Pa pogledajte samo proljeće. Pa ovo blještavilo boja i oblika koje gledam danomice u svom vrtu. Od sićušne sjemenke naraste drvo...
Ma, život sam je čudo. I baš me briga da li smo tu slučajno, da li se tko igra s nama, da li imamo ili nemamo svrhu, meni je lijepo što sam gdje jesam.
ovo je prekrasno
Cure, je li tko gledao Gravitaciju? Obožavam svemir, oduvijek mi je fascinantan i bilo bi mi uzbudljivo otkrivati sve njegove tajne. Fascinira me baš ta njegova veličina, ljepota i beskraj, kako je sve savršeno posloženo da bi funkcioniralo.
Meni je Gravitacija bila jako tjeskobna dok se nije dokopala zatvorenog prostora.
I meni. Gledala sam do kraja samo zato da ne moram okolo ispitivati kako je film završio.
zanimljiva konstatacija
Inače bih za sebe rekla da sam klaustrofobična.
Xam Juranu, vezano za tjeskobu oko Gravitacije i klaustrofobije i sve napisano vezno za tjeskobu svemira
nisam znala da je taj osjećaj univerzalan <3
pitam se kad je taj strah/tjeskoba nastalo u evoluciji, možda kad su vanzemaljci počeli otimati Asteke?
amiški kruh prijateljstva sam bila pravila za jedan (ili dva) božića pa me kolegica u uredu tračala da širim uroke s tim kruhom
Posljednje uređivanje od betty blue : 24.04.2014. at 17:24
evo još jednog svemirofoba, baš ste me ugodno iznenadile! taj osjećaj je valjda jedina važna stvar po kojoj se MM i ja dijametarno razlikujemo (on bi da ne vodi obiteljski život već bio u misiji na Mars). meni je sve to nevjerojatno fascinantno, i fizički i filozofski, ali, hvala lijepa, samo izdaleka. gledala sam Gravitaciju (pogodite na čiji nagovor) i samo potvrdila svoj stav da me takve avanture NE zanimaju.
on topic, potpisujem vertex i cvijetu
potpuno identično samo što ja nisam gledala spomenuti film niti ne namjeravam. mm je zaluđen sf temama za oboje. ja sam rađe tu di jesamevo još jednog svemirofoba, baš ste me ugodno iznenadile! taj osjećaj je valjda jedina važna stvar po kojoj se MM i ja dijametarno razlikujemo (on bi da ne vodi obiteljski život već bio u misiji na Mars
on topic, potpisujem vertex i cvijetu
Dodatak: meni nisu na rubu vidnog polja, gledale smo se oči u oči. Bit će da sam ja zabrijala a vas dvije imate kakvu fleku u oku
a znači betty ti si ta što baca uroke
šafran to što pišeš, to su činjenice
ali o smislu života, nekom duhovnom, višem, možemo samo da filozofiramo
ali i da uživamo dok o njemu diskutujemo
i tu mi je opet lepota i savršenstvo Svemira, Zemlje i Čoveka
Pa da, život je lijep sam po sebi, i sve dok traje, dobro je
Ali lijepota života i življenja nije ono o čemu sam govorila u kontekstu smisla našeg postojanja, pa još malo i u kontekstu svemira, tog velikog sve, tj. nisam negirala ljepotu svemira, zemlje, čovjeka, dapače, iako s jedne strane racionalist, s druge sam u biti veliki romatičar i sanjar. Pronalazim se i u onom što piše seni, i beti, svaka latica, kap, pjesma, suza, osmjeh..imaju svoj smisao i svrhu, i povezani su.
Na tu temu vječnosti, što ima nakon, jel to stvarno sve, volim ponekad sanjariti da će biti onako nekako kao i u onom filmu Ja ću budan sanjati, drugim riječima, usprkos raciu teško se ponekad mirim, da je kraj ipak kraj.
Ali slažem se i sa inom33, bit ću sretna u kontekstu neke vječnosti ako me se budu sjećali do neke treće, ajde možda još četvrte generacije po nekom dobrom, da ne pričaju o meni kao nekoj babarogi, već ona tamo neka ujna, tetka, strina bila baš ok, i ja sretna
Popljuvala sam ga na onom topicu A što gledate?
možda žele da se njihovo ime upamti kroz povijest,da ostave svoj trag
Ja bih radije ostala na zemlji makar bila zaboravljena nakon 3-4 generacije. Teška "zemljanka"
Di si, zemljače?! - reče krumpir krumpiru
ma kakvi, nema veze s tim. imena će im se pamtiti ko i posadi Kolumbovog brodamožda žele da se njihovo ime upamti kroz povijest,da ostave svoj trag
http://25.media.tumblr.com/tumblr_lr...l9kbo1_500.jpg
Di si, zemljače?! - reče krumpir krumpiru
Beskonacna polja krumpira. I svi se pitaju koji im je smisao
išla bi u svemir da u ovoj dobi s ovom sviješću iskusim da sam beztežinska.
ali bi se i vratila.
I dok traže smisao, smisao prođe...
Postanu pire krompir
Kako to da bas svih ovih milijuna trilijuna godina ni jedna zivotinja nije dosegla ovu razinu inteligencije. Bas bi se moglo o tome danima. Ajde za krumpir jos i razumin,ali neke zivotinje su mogle malo "napredovat"
Posrećilo im se.
Tako sto su dosli vanzemaljci i oplemenili DNA majmuna.
QUOTE=Carmina406;2609902]Postanu pire krompir
Kako to da bas svih ovih milijuna trilijuna godina ni jedna zivotinja nije dosegla ovu razinu inteligencije. Bas bi se moglo o tome danima. Ajde za krumpir jos i razumin,ali neke zivotinje su mogle malo "napredovat"
išla bi u svemir da u ovoj dobi s ovom sviješću iskusim da sam beztežinska.
ali bi se i vratila.
Ma izbacit ce im google imana ako netko pretrazi
Ponekad mi se čini da ga nisu oplemeniliTako sto su dosli vanzemaljci i oplemenili DNA majmuna.
Divim se svima koji bi bili kadri uputiti se u istraživanje svemira.Ja se ni na Mosoru ne usudim ići nego utabanim stazama.Sad me Peterlin sa analogijom atom-sunčev sustav sjetila na par lucidnih momenata u životu gdje mi je beskonačno malo i beskonačno veliko izgledalo isto. Ne znam objasniti, prisutan je bio samo Eureka-osjećaj. Naravno da ne znam ni prepričati takve situacije.Bože, Bože, zašto mi nisi dao više pameti :afanaje:A da ne govorim koliki mi problem zadaje što uopće ne mogu zamisliti nikakvu beskonačnost...
Sad totalno nevezano, ali trunku (trunčicu) više on topic...
Ne sjećam se jesam li svojedobno pisala o tome na onoj temi s čudnim događajima i silama, ali ja sam kao dijete stalno viđala žene, obično stare, negdje na rubu vidnog polja. Nije me to nešto plašilo, i bila sam svjesna da je baš neobično da me ne plaši. Razmišljala bih je li to kakav trik koji izvode moje vidno polje i obrisi stvari oko mene, ili su stvarno tamo. Ima netko slično iskustvo?
Ja ih sanjam. Uvijek u paru. Izgledaju kao vlajine, crne nabrane haljine, marame na glavi.
Jednom sam ih vidjela i uživo, bile su na totalno čudnom mjestu i ponašale su se prilično neobično.
Naravno da sam ih fino sebi izracionalizirala, ali kod mene često bude slučaj znam jedno-osjećam drugo.
Tako nešto nisam doživjela, ali povremeno mi se znalo dogoditi da kroz kao neki polusan čujem nečiji glas da me zove imenom, dojam je bio uvijek tako snažan da i nakon totalne, ono, svjesne budnosti još uvijek mi taj glas odzvanja u ušima i taj neki osjećaj da je taj netko još uvijek neko vrijeme tu.
ne sviđaju mi se te tvoje vlajne vertex, mene plaše
al si me sjetila mog iskustva, kad sam mislila da je crna mrljica, u donjem kutu vidnog polja, koja se brzo miče pa nestane kad pogledam, isto trik oka.
prošlo ljeto.
i tako par dana.
i na kraju nije imalo veze nit s trikom, nit s paranormalnim...nego je bio - miš.
opet smo došli do 42.
svi koji su pročitali `vodič` znaju da miševi imaju posebnu ulogu kad je riječ o smislu i postanku, te broju 42.
cvijeto, miš nije uvijek samo miš.
http://hr.m.wikipedia.org/wiki/Vodič...za_autostopere
Dešava mi se ali sada, kao odrasloj. Ne znam da li su to žene, uglavnom pojavi mi se osoba na rubu vidnog polja, ja se okrenem da je bolje vidim ali je nema.
To mi se uglavnom doma dešava.
Sad i ja skrećem s teme, ali ne mogu odoljeti:
Dok sam živjela u starom kvartu, svako jutro sam na putu na posao susretala momka za kojeg sam pretpostavljala da ide na nastavu u specijalnu školu i za kojeg sam laički pretpostavljala da je autist. Svako jutro sam imala osjećaj da gleda u mene, a kad bih ga pogledala, baš nikad nisam uhvatila njegov pogled. Kao da sam, ne gledajući ga, vidjela njegove oči, a gledajući ga, nisam. Kao da sam ga gledala u oči perifernim vidom.
Poslije sam čitala da autisti ne vide dobro kontast svjetla i sjene, a kako baš igra svjetla i sjene čini mimiku, odnosno dočarava emocije, oni ne vole gledati ljude u lice jer ne vide što osoba misli, njeno raspoloženje. Oni mogu to uhvatiti perifernim vidom i zato često ljude gledaju rubom oka, kao pored njih.
Aj, gita, baš mi je drago :D. I moje su bile doma.
I bile su uglavnom vlajne, trampolina!
Zar ste sumnjali, i wikipedia zna za njih: Shadow person
Ali moram priznat da mi se ovi njihovi mogući fiziološki i psihološki uzroci baš i ne uklapaju u osobni profil, pogotovo ne tadašnji.
Posljednje uređivanje od vertex : 24.04.2014. at 23:18
Baš zanimljivo. Nisam nikad čula za ovakva iskustva (a svakakvih sam se naslušala u životu
Mene podsjetilo na Junga i sjenu, a bome i na ovu priču od Andersena http://en.wikipedia.org/wiki/The_Shadow_(fairy_tale).
trampolina, zabrijala ili ne, tko će znati.
Moji su roditelji imali jednu (jednu jedinu) vrlo čudnu epizodu u životu (vezano uz nekakvu telepatiju, valjda, ne uz čudnovata bića). Kako su oboje uvijek bili vrlo čvrsto uzemljeni, ja taj njihov događaj uzimam kao činjenicu, koja se baš i ne da objasniti dosad poznatim.
Ja to nikom ne spominjem, malo mi je bedasto reći da vidim nekog kad ga zapravo ne vidim. Ali u određenom trenutku znam da je tamo.
Ja bi ih koji put pristojno pozdravila, za svaki slučaj
A ne, neee, ja sam ih u snu spržila energetskim udarom uhvativši ih za ruke. Nakon toga su mi došle uživo (iste one iz sna, aali meni su sve te stare vlajine iste pa se ne mogu zakleti da su stvarno i bile iste), njih sam otjerala upornim ponavljanjem onog što sam do tad radila (pojavile su se u ključnom trenutku jednog razgovora i otišle nakon 10ak minuta.Sad ide kadar s otpuhivanjem dima s cijevi revolveraJa bi ih koji put pristojno pozdravila, za svaki slučaj
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom