Uroci

[Zuska]

Mislim da je u redu da drugima pustimo da imaju svoju sliku svijeta jer je to na kraju krajeva stvarno njihova intimna stvar.

Ako netko otvori temu o urocima, onda je to poziv na razmjenu stavova, ne razumijem čemu ova rečenica.

Kao prvo, meni onako i ljudski i filozofski smeta to nekakvo posprdno gledanje s visoka na "nepravovjerne" prakse koje s druge strane postoje tisucama godina unatoc kulturnoj evoluciji. Neka razmisljanja ovdje su za moj ukus necu reci samo elitisticka i epistemoloski arogantna, nego presimplificirajuca, pa pomalo i vulgarna. A mozda malo i licemjerna ako se sjetimo da smo u zemlji (i svijetu) u kojem toliko ljudi vjeruje u nekakvo djevicansko zacece, uskrsnuce, transupstancijaciju itd pa ih se zbog toga ne proglasava glupima, zatucanima, neracionalnima itd.

Mogu se pronaći ovdje, nemam problema s niti jednim epitetom (jedino nisam licemjerna jerbo su mi sva gore spomenuta vjerovanja jednaka), naprosto su mi takva vjerovanja odbojna pa kako to tko doživi doživi. Ta odbojnost u dobroj je mjeri sazdana i iz osobnih iskustava odrastanja u specifičnoj, da ne kažem zaostaloj, mikrosredini. Lako je biti filozof u Zagrebu, ali ja sam se cijelo djetinjstvo fajtala s praznovjerjem, pa starci najbolje frendice iz djetinjstva skidali su joj uroke jer ju je napala mora, kakvih sam se priča naslušala, počevši od bake i starih žena, do potomaka treće generacije (moje) koji su ko klinci prepričavali priče koje su čuli od doma.

Svatko od nas, bar mislim, ima u sebi intimno nekakvo osjecanje pa i objasnjenje svijeta oblikovano svojoj osobnoscu, temperamentom, iskustvom, znanjem itd. Ja mislim da su ta osjecanja ponekad toliko razlicita da bi se bez pretjerivanja moglo reci da neki ljudi uistinu nastanjuju razlicite stvarnosti. Moja intimna slika svijeta se ne iscrpljuje u znanstveno-deterministickom objasnjenju i dopusta mogucnost postojanja stvari "onkraj" racionalnog.

Ovo bih mogla potpisati. Mislim da je strejt znanstveno-deterministički pogled na svijet prilično rjedak. Mnogi (od nas) briju na nekakvu energiju, svemir i sl. i to ne na nekoj racionalnoj razini ili na razini vjerovanja, već onako, intuitivnoj.

Ali uroci i slično...neka sam simplificirajući elitist veličine nebodera...to mi može biti simpa samo kao dio etnologije.

U čemu je razlika, vjerovati ili osjećati jedno ili drugo?
Pa, eto, meni se ta razlika broji u stoljećima. No hard feelings, ovdje ne istjerujemo Istinu, već razmjenjujemo mišljenja.