sestru i mene su dida i mama vodili na to "saljevanje strava" jer smo imale noćne more nakon što nam je tata poginuo u ratu

i navodno nakon toga više nije bilo noćnih mora. sjećam se da nam je to radila neka žena romkinja, nešto sa lavorom, vodom, nekim metalom i pranjem nogu u tome. tada mi ništa nije bilo jasno, ali sada bi rekla da su noćne more bile jednostavno normalan tijek nakon nečega takvoga, sestra je imala 6, a ja 8 godina i bile smo i te kako svjesne što se desilo i to je bio ogroman šok. a prestanak tih noćnih mora se vjerojatno poklopio s tim saljevanjem jer je prošlo neko vrijeme. iako sam ga nakon toga puno puta sanjala. ali ne u kontekstu noćne more, već da se vraća iz rata živ, nisam to nikada spominjala nikome. ne vjerujem u uroke, niti u bapske priče. vjerujem u duhove. izjašnjavam se kao agnostik.
ali zanimljiva mi je ta tema i zapravo iznenađujuće koliko je to još uvijek rašireno kod nas, pogotovo u manjim sredinama.