nisam mislila samo na medicinu, možda sam se nespretno izrazila.
bit je bila...
bolje se osjećati znanstveno loše, nego neznanstveno dobro.
tu mislim total općenito. ponovo se vraćam na sklonst racionalizaciji. jer svi mi u konačnici volimo racionalno nešto objasniti. kakav god ishod bio.
taj dio me ne zanima.
zanima me onaj dio koji pokrene promjenu, bilo koje vrste ( bolest, urok...svejedno mi je).
u svom prvobitnom obliku uopće ne mora biti racionalan, niti objašnjiv.
a u čovjeku može pokrenuti nešto...što ćemo svi mi kasnije racionalizirati.
sad se mogu uloviti bilo čega...ali evo recimo...ovisniku možeš podastrijeti toliko znanstvenih dokaza da srlja u nepovrat.
i što ću s tim?
dok god u njegovoj glavi, srcu...duši...se ne dogodi čudesni klik...ma neće ga izlječiti čitava znanost.
(recimo, meni doživotna metadonska terapija nije izlječenje, samo legalna droga)
što će kliknuti...
nije na meni da sudim.
nekome će vjera, nekome će baba skinuti urok i prosvijetliti ga, nekome će psihijatar...
zato se u principu ograđujem od kritiziranja bilo kakvih okidača, kako ih ja zovem.
što ne znači da ne mislim kako zločestih ljudi ima koji zarađuju na tuđoj nevolji. Naravno da ih ima. ali takvih ima svuda oko nas...s koje god strane.





Odgovori s citatom