Kada sam imala devetnaest godina, vrlo me zanimala joga. Svoje upoznavanje s njom sam počela od vježbi koje su trebale usavršiti moje tijelo, a kasnije sam vježbala također i svoju psihu. Naime to je zahtijevalo puno angažiranje u jogu. Kupovala sam knjige, časopise, čitala sam kako korak po korak doći do “velike sreće” – odnosno do povezanosti sa svemirom. Intenzivno sam vježbala svaki dan, po više sati. Nakon tri godine znala sam prikupiti energiju u svaku čakru bez većeg truda. Sada bi je trebalo sabrati na jedno centralno mjesto i otvoriti se svemiru. Obećavano mi je da je to vrh puta joge. Bila sam spremna. Došla je večer kada sam bila sama i nitko mi nije smetao. Željela sam osjetiti tu sreću. Brzo sam uspjela sakupiti cijelu energiju; moje tijelo je bilo jako teško, bez osjeta, kao strano. Osjećala sam kako iz njega izlazim, kako se osjećam lagano, dobro… Moj je cilj bio bliže se povezati s nekom nedefiniranom energijom, koja mi je trebala dati obećanu sreću… Ponekad sam osjetila da me nešto počinje upijati – nešto strašno, crno! Nisam se mogla osloboditi, a tako jako sam to željela! Ne znam opisati svoj strah, užas očaja – htjela sam se vratiti u svoje tijelo, a “to” me upijalo sve jače i jače.