Uroci

[vissnja]

Meni je baš i zanimljivo čuti tuđa mišljenja. Tvoje slikovito mišljenje mogu opisati kao informatičko-neurološko, a Carminino kao poljoprivredno-stočarsko

Nema tu surovosti, ako nas nema - nema nas, a ako nas ima - volim vjerovati da ćemo biti u raju

a šta da ti kažem
svaki se čovek "boji" smrti, pita ima li ičega sa one strane, želi da se život ne završi
ali mene nekako ni jedna opcija nije uspela da ubedi da postoji nešto onostrano
moj razum to jednostavno ne prihvata

zato biram da slavim život, uživam u sada i ovde
i nadam se da će se bar neko slatko najesti paradajza koji će da nikne iz moje glave kad budem pod zemljom

[Optimist]

i nadam se da će se bar neko slatko najesti paradajza koji će da nikne iz moje glave kad budem pod zemljom

[šafran]

a šta da ti kažem
svaki se čovek "boji" smrti, pita ima li ičega sa one strane, želi da se život ne završi
ali mene nekako ni jedna opcija nije uspela da ubedi da postoji nešto onostrano
moj razum to jednostavno ne prihvata

zato biram da slavim život, uživam u sada i ovde

Mislim da tako uglavnom biraju oni malo hrabriji, svjesniji sebe, oni koji se ne boje života i njegovih posljedica jer naravno da život sa sobom nosi i osobne neuspijehe, razočarenja, greške, a ponekad upravo iz toga proizašle nesnosne unutarnje boli, a iza kojih stoje ničija druga već naša osobna odgovornost i ako smo pred ikim odgovorni, to smo pred samima sobom, ali često treba imati hrabrosti to priznati i sa time živjeti iz dana u dan, ne čekajući da nas netko pomiluje i pošalje na neko bolje mjesto nego gdje živimo sada, što je u biti tračenje života koji je sam po sebi predragocijen, osim toga imamo samo jedan.

Zapravno ne čudi jedna opća pojava, kako ljudi idu stariji, često u mladosti i nevjernici, pod stare dane se okreću vjeri, molitvama, bogu, ili bogovima. Razlog je ništa drugo nego strah, strah od smrti.

Ponekad zavidim ljudima poput tebe, koji ne gaje ni mrvicu sumnje da u biti nema ničega, nikakvog stvoritelja, već jasno mogu razdijeliti stvarnost od fikcije.

Ja nisam baš skroz načisto, a voljela bi to biti, mislim da je obiteljska tradicija u mom slučaju ostavila priličan trag.
Ponekad se doista teško otrgnuti onome što nas je oblikovalo od ranog djetinjstva, to nas ipak na neki način obilježi za čitav život, što naravno nekad uopće nije tako loše.

Sinatra mi je recimo i danas drag, i nimalo ne sumnjam da je upravo njegova glazba odredila moj današnji glazbeni ukus kojeg nimalo ne propitujem, a ne propitujem ga jer nema dominatno djelovanje sa suštinu mog života, u mom slučaju nije me odredilo ono što danas jesam.