Propitivati je dobro, to i ja radim, vječno propitujem i nikad nisam baš potpuno zadovoljna sa ponuđenim odgovorima.vertex prvotno napisa
Koja je svrha naše egzistencije kao čovjeka, svrha svih živih bića na ovom planetu, uključujući i floru ne samo faunu, gledajući iz perspektive unazad koliko čovjek šeće zemljom, ne znam, pitam se i ja ponekad. Čisto egzistencijalno gledajući životinje i biljke nam služe kao hrana, kao i što životinjama druge životinje i biljke služe kao hrana. Pitanje je zašto se razmnožavamo. Životinje to rade nagonski, mi valjda danas manje nagonski, više svjesno, ali svima nam je zajednički cilj, potomostvo.
Ako se vratimo na početke nastanka ovog planeta dok još nije bilo živih bića, čak ni planktona, ničega, samo užarena masa, i pratimo razvoj i stvaranje planeta i ovog našeg i svih ostalih u našem sunčevom sustavu, stvari mi nekako postaju jasnije oko svrhe. Slučajnost je ono što što mene prilično zadovoljava kao ponuđeni odgovor. Miljuni godina su trebali da planet zemlja postane ovakav kakvog ga znamo danas, milijuni godina su bili potrebni da se začme život na zemlji kada su za to postepeno nastajali potrebni uvijeti. Šarolikost flore i faune se tolkom tih milijuna godina drstično izmjenjao i vjerojatno će se tokom sljedećih miljuna godina izmjenjati. Smatram da smo mi samo prolaznost, jedna etapa, kao i što su bili na primjer dinosi, koji su ovaj palanet nastanjivali daleko duže nego mi do sada. Mi, odnosno sisavci su spletom okolnosti, kako to već u prirodi biva, slučajno dobili šansu. Koliko ćemo trajati, na to nitko ne može ponuditi odgovor.
Mislim da je slučajnost ono što upravlja i samim svemirom. Slučajnost su i meteori kojima je zemlja, kao i svi ostali planeti izloženi stalno, dok se ne pojavi onaj jedan koji će opet biti preveliki i neće izgorijeti u zemljinoj atmosferi ili razoriti samo jedan grad kao što je nedavno bio slučaj u Rusiji, već opet čitav planet i većinu života na njemu, ili možda ovaj puta i sav, i vratiti planet u početno stanje prije 4 milijarde godina.
Ili će prije toga možda eruptirati Yellowstone koji neće odmah uništiti sav život na zemlji kao što bi bio slučaj sa prevelikim meteorom, ali će ga postepeno ugušiti. Sunce neće moći prodirati na zemlju nekoliko godina, dovoljno da zatre floru u potpunosti, uništi kisik, a životinjski i biljni svijet bez sunca, vode i kisika ne mogu opstati, ne na ovom planetu i ne ove vrste koje poznajemo danas, ukljućujući i nas. Velike su šanse da pod zemljinom korom dio flore i faune preživi, pa kad se planet ponovno "razbistri" omogući razvoj opet nekim novim vrstama.
I to je ono što nije fikcija, već realnost, postoji vjerojatnost, realna šansa da se tako nešto jednom ponovno odigra na ovom planetu, ne možda danas, sutra, za 10 godina, ali kroz možda narednih 500, 1000 ili miljun godina, što u vremenskim okvirima starosti svemira, ili samo ovog našeg planeta uopće nije nešto puno vremena.
Uzmimo samo mjesec koji se svake godine udaljva od zemlje za 2 cm, što je ništa, malo u ovim našim vremenskim okvirima, ali to udaljvanje u širim vremenskim okvirima će jednom dovesti do toga da će mjesec izletiti sa svoje putanje i odlediti ili prema zemlji ili negdje u svemir, mjesec održava stabulnost zemljine putanje, oceana i vremenskih uvijeta. Jednom će i sunce doći svome kraju, ali tek za kojih desetak milijuna godina, vremenski okvir koji je za naše pojmove prevelik pa se vjerojatno djelomično i zbog toga soječamo kao vrsta nedodoriljivi i posebni.
 |
|||
Odgovori s citatom