Uroci

[Jurana]

Dešava mi se ali sada, kao odrasloj. Ne znam da li su to žene, uglavnom pojavi mi se osoba na rubu vidnog polja, ja se okrenem da je bolje vidim ali je nema.
To mi se uglavnom doma dešava.

Sad i ja skrećem s teme, ali ne mogu odoljeti:
Dok sam živjela u starom kvartu, svako jutro sam na putu na posao susretala momka za kojeg sam pretpostavljala da ide na nastavu u specijalnu školu i za kojeg sam laički pretpostavljala da je autist. Svako jutro sam imala osjećaj da gleda u mene, a kad bih ga pogledala, baš nikad nisam uhvatila njegov pogled. Kao da sam, ne gledajući ga, vidjela njegove oči, a gledajući ga, nisam. Kao da sam ga gledala u oči perifernim vidom.
Poslije sam čitala da autisti ne vide dobro kontast svjetla i sjene, a kako baš igra svjetla i sjene čini mimiku, odnosno dočarava emocije, oni ne vole gledati ljude u lice jer ne vide što osoba misli, njeno raspoloženje. Oni mogu to uhvatiti perifernim vidom i zato često ljude gledaju rubom oka, kao pored njih.