Komentari su za deset

Evo piše u tom članku da je i Einstanova izjava o tome također dio mita i da se čak ni ne zna pravi izvor ove hipoteze. Bez obzira na izvore koje je koristio pak ovaj članak, ne bi me uopće čudilo da je ili sam Einstein namjerno plasirio nekim kanalima tu hipotezu, ili ju je plasirao netko treći koristeći njegovo ime u tko zna koje tadašnje svrhe, kako to već biva sa povijesti i povijesnim događajima.

Tu se odmah sjetim i Konstantina još tamo 300 i neke godine i njegovog navodnog ukazanja i čemu je vodila ta jedna mala vjerojatna izmišljotina čije posljedice se mogu promatrati i danas, dok s druge strane to navodno ukazanje potpuno racionalno da objasniti njegov potez kao vrsnog i lukavog stratega koji je izmislo priču i plasirao je za tadašnje vrijeme na način koji je imao najviše šanse da se zakači i prođe.

Ali odo ja opet malo predaleko...makar između svih tih naizgled odvojenih događaja, skupova i podskupova povijesnih igrokaza postoje uvijek jedne te iste relacije, ista mustra koja se ponavlja, samo sa drugim likovima smještenim u neki drugi prostor i vrijeme. Stoga je ponekad jako teško povuči jasne granice između tema, i ne zalaziti u onu drugu, makar je to prisutno svugdje, to je obrazac po kojem za sada funkcionira naša civilizacija, od vrtića, škola, posla, evo i forumašenja ili tek čakulanja uz kavu - držimo se teme, ne zalazimo ovdje ili ondje, ovo su okviri ovo su granice u kojima smijemo djelovati. Ili jednostavno sindrom jelena i željezne zavijese. Ali to je način na koj naš svijet još uvijek danas funkcionira, a sa njime i naš mozak.
Ono što su istraživanja i mjerenja pouzdano pokazala je da koristimo čitav mozak, ali u etapama, ne najednom, zavisno od zadatka koji trenutno pred njega postavimo je jedan dio mozga trenutno aktivniji od drugoga.

U biti ljude buni jedna bitna razlika između toga koliko mozga koristimo i kako ga koristimo. Vjerojatno je lakše predočiti nešto količinski i sa granicama, nego da se radi naprosto o načinu korištenja.
Kako koristimo mozak je u biti ključ napretka narednih generacija. Između ostaloga, mozak kao i svaki dio tijela treba vježbu, konstatno bildanje, doživotni odlazak u teretanu.

Nekad su ljudi, tj. gro ljudske populacije radili fizički. Dok posljednjih nekih stotinjak godina, iz generacije u generaciju, sve manji broj ljudi radi fizički, sve veći broj koristeći mozak svakodnevno za rješavanje manje ili više složenih zadataka i problema. Napredak je očit. Ono kako koristimo mozak je u biti ključ nekog budućeg napretka čovjeka.

A isti napredak se može promatrati i kod pasa, a i mačaka koji se ponekad možda i nehotično, bez ciljane namjere od vlasnika ili školice, moraju potruditi riješavati složenije i zahtjevnije probleme, od onog gdje čitav život uglavnom provedu na lancu iz kuće. Ako isključimo sav ovaj promet, gužvu, odlaske na kave, shopinge, izlete, gdje sve vodimo svoje ljubimce i izolirano promatramo samo socijalno ponašanje i sve njegove nijanse koje se danas očekuju od jednog modernog urbanog psa, samo to je dovoljan izazov i za sam pseći mozak.