Uh, da, ima istine, to je onaj osjećaj da si malo zrno prašine spram veličine i snage prirode, osjećaj poštovanja, straha, divljenja, uzvišenosti, panike...jennifer_gentle prvotno napisa
Kad smo kod mora, ja se bojim i moradubokog mora, nepregledne pucine. Cak me zna uloviti tjeskoba kad gledam dugo u ocean na zemljovidu
Da opet malo filozofiram, kant je o valjda o tome pisao kao o osjecaju sublimnog kad je covjek suocen s neizmjernim matematickim ( valjda nekakvo neizmjerni prostranstvo) ili dinamickim ( nekakva stravicna sila prirode, lavina i sl,)
Što se tiče pučine, kad se kupam na otvorenom moru, ne smijem razmišljati o tome gdje sam, što je ispod, koliko je duboko, koliko je široko...počne me loviti panika. Naučila sam samu sebe da se jednom kad skočim u more prepuštam osjećajima, a ne razmišljanju. I to mi funkcionira...zapravo skoro pa i jedino tad.
 |
|||
Odgovori s citatom