Roditelji anđela preminulih nakon zloćudne bolesti-priča o Lauri
Drage mame anđela,
I sama sam majka jednog malog anđela, moje princezice Laure, koja nas je napustila u studenom prošle godine, sa samo 7 mjeseci starosti. Laura je moje prvo djete, ono što sam svim srcem željela i za čim sam žudila. Unatoč zdravstvenim tegobama, bez jednog jajnika sa bolesnom štitnjačom, začela sam iz prve. Liječnici su se čudili kako je to moguće, sjećam se kada sam došla u rodilište da je jedna dr.bila uvjerena kako sam začela umjetnom oplodnjom. No, Bog je učinio svoje. Podario mi je moje malo čudo. Trudnoća je tekla uredno, sve do 6 mjeseca kada sam dobila zapetljaj crijea, zahvaljujući svojoj prethodnoj operaciji crijeva sa sumnjomo na tumor (4 godine prije trudnoće). Unatoč svim izgledima da je izgubim, i da beba ne preživi operaicju trbuha koja je trajala 3 sata, moj anđeo je ipak preživio i ostao uz svoju mamu. Borile smo se 7 dana na intezivnoj, ona me svaki dan lupkala kao da mi želi reći mama izdrži još koji mjesec pa ćemo zauvijek biti skupa. I došao je dan poroda koji je prošao carskim rezom i naš prvi susret. Nestvaran, čudesan...neopisiv. Sve je bilo kao u snu. Da li je moguća ovolika sreća? Često sam se znala upitati. Savršeno zdrava beba (apgar test 10), isključivo dojena, napreduje savršeno, pedijatrica je hvali kao školski primjer zdrave bebe!. 3 mjeseca s mojom malom princezom meni i suprugu prolazi kao u snu. Dan i noć Laura je uvijek bila djete s osmijehom na licu, koje nije zaplakalo više od 10 puta u svo to vrijeme. Beba kakvu možeš poželjeti. Ja bih rekla anđeo od samog početka. Vjerujem u sudbinu. Vjerujem da je Bog svakome odredio njegov put. Pa tako i da je moja Laura bila poslana od Boga da obogati život svih nas, posebno svoje mame i tate... Nakon 3 mjeseca nekih 10 dana prije redovitog pregleda Lauri je počeo rasti trbuh i imala je zelene stolice. Isprva sam pomislila da sam nešto pojela (s obzirom na isključivo dojenje) pa da je zbgo toga zelena, onda je stolica drugi dan postala žuta, pa žuto zelena pa opet zelena. Trbuh sve napuhnutiji. Grčići? Nazvala sam ordinaciju sva zabrinuta, da bi mi sestra telefonom poručila da su to sigurno grčići da će proći i da dođemo za tjedan dana na redoviti pregled kako je i zakazano, a da ja kao majka idem na dijetu, jer sam sigurno nešto pojela što je djetetu naškodilo. Svi oko mene ponavljali su isto, svoje primjere o grčićima i napuhnutosti trbuha djeteta. Laura je i dalje cijelu noć spavala, uredno jela...no došao je i dan pregleda. Obukli smo joj prekrasnu bijelu haljinicu,....uvijek sam se veselila pregledima pedijatra...da vidim koliko je moja malena narasla koliko je dobila na kilaži. Kad tamo šok. Nakon što smo je skinuli, sestra je komentirala kako je to velik trbuh i da nešto nije u redu. Minutu kasnije je dr. ušla u ordinaiciju i samo pogledavši Lauru rekla kako je naše dijete vitalno ugroženo, da je to tumor i da mora hitno na hitni dječji rpijem. Poslala nas je po najvećoj vrućini autom, s takvom dijagnozom (koju je postavila bez pregleda). Šok nevjerica, krikovi. Sanjam, to se nama ne događa. Sve dalje....preteško mi je igovoriti. Taj dan sam umrla...ne onaj kada je moje dijete umiralo pred mojim očima u bolnici u Klaićevoj već onaj dan kada sam saznala dijagnozu svog anđela. Kada sam je vidjela prikopčanu na aparate na intezivnoj...a samo par sati prije sam uživala s njom u maženju, dojenju...i držala je na svojim rukama. Borili smo se kao lavovi, i ona s nama. Molili, pjevali, pričali...a ona unatoč respiratoru, unatoč sondicama is vim aparatima, je plazila jezičić, smijala se, slušala nas, kao da želi upiti svaku sekundu koju provodi s nama...i kao da zna da će nas ipak napustiti. Toliko sam puta od doktorice čula da će umrijeti, no nisam se predavala. U mojoj podsvjesti je kao zlokobna prijetnja ležala i ta mogućnost....no po prirodi sam borac...i uvijek idem dalje. Ne predajem se...
Noć prije nego što je umrla, ništa nije dalo naslutiti da će se to dogoditi. No ipak, nisam se mogla od nje odvojiti. Sto puta sam se vratil njenom krevetiću da je poljubim. A ona je bila mrina cijelu večer, slušajući pozorno sve moje pjesmice...koje sam joj pjevala. Slijedeći dan je donio oproštaj. Gledajući kako njeni otkucaji srca se neumoljivo smanjuju...i njeno malo tijelo popušta pod napadima strašnog zmaja, moje srce je odlučilo je pustiti. Znala sam da je njenoj borbi došao kraj...da su nam i ta tri mjeseca koliko smo se borili poklonjena od boga jer nije imala nikakve šanse...već prvog dana su nam rekli da će za 2 sata umrijeti. Zahvalna sam bogu što mi je dao priliku da budemo što duže uz našeg malog anđela...i iako smo se nadali najboljem jer sve je išlo u tom smjeru,....Bog je ipak odlučio drukčije. Nikad ne postavljam pitanje: Zašto? Znam da taj odgovor ne mogu dobiti, dok ne dođem pred njegovo lice. Do tada svako jutro počinjem s krunicom....zahvaljujući Bogu što mi je dao razum da prihvatim odlazak svog anđela i da hodim praivm putem kako bih jednog dana opet svog anđela držala u naručju. Do tada nadam se jednom malom biću koje će ostati s nama na zemlji uz našeg anđela koji će čuvati bracu ili seku s nebesa. Jer samo novi život pobjeđuje smrt. Teško je...no što je alternativa tome? Nema je, svoje anđele ne možemo vratiti...a ne prihvaćujući njihov odlazak...ne dopuštamo našim anđelima da u miru počivaju...i uništavamo svoju obitelj i budućnost. Stoga hrabro naprijed sve mame anđela...sadašnjost ne možemo mijenjati ali nam ostaje budućnost.
 |
|||
Reply With Quote
Originally Posted by kismet
Zelim ti od srca jos jednu trudnocu uskoro 
