Citiraj Izabela M prvotno napisa Vidi poruku
Drage mame,već par godina redovito čitam postove ovdje,i napokon sam se odlučila i sama napisati jedan o nečemu što me jako muči već par godina,i situacija se ne mjenja..Svaki savijet i iskustvo su i više nego dobrodošli,jer polako ludim...

Naime,majka sam dvojice dječaka u dobi od 8 i 4 godine.
Stariji sin,M,je dijete koje se od vrtića počelo izdavajati od druge djece.Sramežljiv je,nosi naočale sa većom dioptrijom,sada,kao prvašiću,dijagnosticiran je poremećaj koncentracije.Teško ga je opisati u par rečenica,no rekla bih da zaostaje kojih godinu,dvije za vršnjacima.Djetinjast je,jako se slabo uklapa u društvo,prijatelja gotovo i nema,nikad nas ne pozivaju na rođendane,čak ni djeca sa kojom se ponekad igra,sam teško slijedi upute,i u igri sam primjetila da mu teže pada poštivanje pravila,nije agrasivan,dapače,jako je naivan i dobrodušan.Sada smo u prvom razredu.Većinu ekipe zna iz vrtića.Primjetila sam a ga djeca izbjegavaju na školskom odomoru,ako se nekoj grupici i približi,tjeraju ga,često ga i počnu zafrkavati,nije dio ekipe..Živimo u manjem gradu,svi se manje-više pozanjemo,sama sam jako društvena i otvorena osoba,većinu tih mama poznajem,ok sam s njima,no nekako,svaki put kada njihova djeca slave rođendane,moje dijete ne bude pozivano,vjerujm upravo radi toga djetinjastog ponašanja,i neuklapanja,a moje srce se kida.
Nebrojno mnogo puta plačem radi toga,i jako mi je teško,jer mu želim pomoći,no ni sama više ne znam kako..Razumijem i tu dječicu iz razreda,vjerujem da je glavni problem upravo u mome M,intenzivno radimo sa defektiloginjom,također je prošao i obradu kod školskog psihologa,i svi se slažu da je dijete jako inteligentno,samo nema razvijene socijalne vještine,a kako se problem vuče još od vrtića,ja sam jednostavno jako nesretna.
Mlađi sin je sušta suprotnost,jako je otvoren i društven.
Može li mi netko pomoći savjetom,iskustvom,što da napravim?Kako da mu pomognem da i on nađe nekoga tko će ga prihvatiti,kako da se postavi prema ekipi koja ga ignorira?Ne želim da se totalno povuče u sebe,i da pati..
Ovo je samo par nabrzinu nabacanih redaka,koje sam napisala jer mi je stvarno jako,jako teško.
Prvo i osnovno pitanje: da li ta usamljenost djeteta smeta TEBI ili smeta NJEMU?

Znam zašto pitam... Ja sam vesela, društvena i komunikativna osoba. Takav je i moj mlađi sin. Međutim, stariji nije... On je usamljenik, samotnjak, ima dvojicu ljudi s kojima si dobro paše (i to ne zajedno - nisu trojka, nego se druži s jednim ILI s drugim). I dobro mu je tako. To je njegov izbor. Ne voli gungulu, ne voli velike gomile klinaca (a morao je u vrtiću i školi boraviti u grupi, to ga umara i dan danas)... Kad slavi rođendan, to je u sadašnjoj dobi obavezno kino, jer tamo ne mora nikoga zabavljati niti s nekim razgovarati.

Kad je bio manji, MI smo forsirali te rođendane, ali iskreno - to nije bio djetetov izbor. Ostali klinci su se zabavljali na njegovom rođendanu, a on je sjedio s nama. Ne fali mu društvo. Moram ga tjerati da izađe van, a kad ga uspješno izbacim iz kuće, šeće se po kvartu sam i brzo dođe natrag. Dok je bio manji, nije tražio da mu dovodimo prijatelje niti je nešto čeznuo za društvom. Dapače, išlo mu je za živce da drugi diraju njegove igračke...

Tako da prije nego se zabrineš za dijete, odgovori sama sebi na pitanje je li on usamljen ili mu više odgovaraju manja društva ili igra 1:1. Ima i takvih. Mom starijem to nije od Boga, mm je isto takav. I mlađi (koji više voli društvo i ima širi krug prijatelja) ima veliku potrebu da dio vremena provede sam.