Neznam kako da vise zivim...

Adrianova mamice, napiši tu priču s poroda.

To vrijeme koje ste imali skupa nitko ti ne može oduzeti. Sigurno želiš sve pamtiti, i to što ga više nema, ne znači da ga nije nikad ni bilo i da nije bio tvoj svijet. On je zauvijek tvoje dijete i vi ste zauvijek obitelj i nema razloga da ne podijeliš to o porodu što si htjela podijeliti.
Ti si i dalje njegova mama.

Jako sam tužna zbog vas.

Originally Posted by Jurana

Adrianova mamice, napiši tu priču s poroda.

To vrijeme koje ste imali skupa nitko ti ne može oduzeti. Sigurno želiš sve pamtiti, i to što ga više nema, ne znači da ga nije nikad ni bilo i da nije bio tvoj svijet. On je zauvijek tvoje dijete i vi ste zauvijek obitelj i nema razloga da ne podijeliš to o porodu što si htjela podijeliti.
Ti si i dalje njegova mama.

slažem se s Juranom napiši priču s poroda!

Tek sam sada vidjela ovu temu, pročitala sve postove AdrianoveMamice i suze samo teku ...prestrašno je to....moja najdublja sućut, neka vam Bog da snagu da se znate nositi sa ovom preteškom boli ti i tm.

I meni nije jasno kako se to moglo desiti tako iznenada i preko noći jednoj zdravoj bebi, koja je lijepo napredovala i bilo sve u redu. Mislim da bi doktori trebali dati objašnjenje i reći istinu.

Moja sućut ...

Mislim na tebe, draga Adrianovamamice

Drage mame, hvala vam, i ja vas grlim napisala sam svoju pricu s poroda... I danas sam ucinila nesto sto mi je bilo tesko.. Bila sam sa prijateljicom koja je rodila kad i ja i ima curicu koja je stara koliko bi i Adrian sad imao.. Kad sam ju vidjela tako sicusnu kako spava, ja sam ju pomazila, srce mi se slomilo, oci mi se zamaglile od suza, jer i Adrian je trebao tako spavati, biti dobro i sa mnom.. ali njega nema, otisao mi je zauvijek Primila sam tu curicu u narucje, poljubila ju, nosila i igrala se s njom, a koliko dugo ja svoju bebu nisam sebi privila na prsa Druzenje danas sa tom curicom ispunilo mi je srce malo radoscu.. No Adrian mi je cjelo vrijeme bio i JE u srcu i mislima, i da je sad tu i s njim bi se tako igrala.. Fali mi previse, previse je to za moje srce

Stalno si mi u mislima,draga AdrianovaMamice..
Ogromna tuga i bol..zelim.ti svu snagu ovog svijeta da se nosite sa tolikom boli..
Hvala na prici s poroda..mis mali,ljepota mala,nek te cuva s neba..

Sent from my iPhone using Tapatalk

neka te čuva tvoj anđeo i da ti snagu za dalje.

Trrebalo je puno snage za to ali ti si jedna snazna zena a tvoja mala ljubav je stalno uz tebe,sigurno...

Uf...nama je teško ovo čitati...ja sam dugo, dugo prije nego sam se ulogirala čitala Vaše postove, razmišljanja, priče s poroda, priče roditelja anđela, priče sa potpomognute...i ne jednom sam isplakala potoke suza kad bi pročitala što majke anđela pišu. Moja jedna prijateljica i kuma su ostale bez svojih beba...jedna netom prije poroda, drugoj je dijete bilo 9 godina staro. Nema utjehe...boli mene dok ih gledam, boli me dok čitam što ti Adrianova mamice pišeš...kako je tek onda vama... ali, hrabre ste vi žene i ostanite takve. Anđeli su uvijek sa vama...Adrian je tu...u tvom srcu, u našim srcima...ne možeš ga dotaknuti, zagrliti, poljubiti, ali ga možeš voljeti iz dana u dan sve više, možeš pisati o njemu, o svojim osjećajima...nadam se da ćeš u nečemu pronaći mir koji ti je potreban...

Originally Posted by AdrianovaMamica

Drage mame, hvala vam, i ja vas grlim napisala sam svoju pricu s poroda... I danas sam ucinila nesto sto mi je bilo tesko.. Bila sam sa prijateljicom koja je rodila kad i ja i ima curicu koja je stara koliko bi i Adrian sad imao.. Kad sam ju vidjela tako sicusnu kako spava, ja sam ju pomazila, srce mi se slomilo, oci mi se zamaglile od suza, jer i Adrian je trebao tako spavati, biti dobro i sa mnom.. ali njega nema, otisao mi je zauvijek Primila sam tu curicu u narucje, poljubila ju, nosila i igrala se s njom, a koliko dugo ja svoju bebu nisam sebi privila na prsa Druzenje danas sa tom curicom ispunilo mi je srce malo radoscu.. No Adrian mi je cjelo vrijeme bio i JE u srcu i mislima, i da je sad tu i s njim bi se tako igrala.. Fali mi previse, previse je to za moje srce

mislim da je to previse za srce svake majke
Adrianova mamice, probaj (ako zelis) potraziti strucnu pomoc
mislim da ce to ipak barem malo pomoci tvom slomljenom srcu

Da mi je dotaknuti rukice mog sina dok on slatko spava...

često svratim na ovu temu. i dalje mi nije jasno kako i zašto.
jako jako tužno

u mislima ste mi svaki dan

Adrainovamamice, s tobom sam u mislima. Srce mi se steze na svako tvoje slovo. Bol koju osjecas je ogromna.... da ti barem mozemo kako pomoci, osim da smo virtualno potpora i rame za plakanje. :hug:

Sent from my GT-I9195 using Tapatalk

<3

Jos jedan dan i jedna noc i bit ce mjesec dana kako moje zlato vise nije u mom narucju. Mjesec dana od kad me je zadnji put pogledao svojim prekrasnim okicama. Bile su tamnoplave. Najljepse koje sam u zivotu vidjela. Zasto vise ne gledaju....? Osjecam da mi se srce lomi nekoliko puta dnevno, a ne zarasta. Budim se dvaput svake noci provjeravam da li njegova svijeca gori, a do prije mjesec dana budila sam se da ga uzmem kraj sebe i nahranim. Osjecam kao da se netko ruzno poigrao s mojim zivotom, zar su moguce takve strasne sudbine, pa to je protuprirodno da majka mora sahranjivat svoje djete od 2 mj.. da moram gledat kako mi pred ocima umire i da nista nemogu ucinit, da moram gledat kako njegov lijes spustaju u zemlju, da moram otic da ga pokopaju... da na grobu gledam njegov kriz, i placem jer ja nisam rodila taj kriz, ja sam rodila prekrasnog sina, pa nemoguce da tu lezi, njemu je mjesto pored svoje mame, u mom narucju. Razmisljam da li su mi zeznuli porod, 8 sati na dripu, on se ritao u meni, a njegovo srce na ctg je nekoliko puta dosezalo i do 250 otkucaja, palilo se crveno svjetlo i pistao alarm, kad sam pitala sestru sto to znaci, ona meni kaze ma nista, ali ja se sad pitam da li je stvarno nista, dali su ga muci, jeli ga boljelo i dali su mu tad ostetili srce tim dripom, mozda nije u redu da se to pitam, ali ne mogu da se ne pitam u meni je stotine pitanja, a bez odgovora.. ljutim se kako se to vrijeme usuduje da prolazi bez mog sina, ali ono ide, nemilosrdno je, ne pita dal me boli ili ne. Bez mog prekrasnog andela ovo je postalo moje najtuznije proljece...

draga majko Adrianova...

Samo kad pogledam tvoj avatar,kida mi se srce u milijon komada..a jos kad procitam.tvoja slova..tuga ogromna
Uzasno mi je zao i jednostavno ne mogu vjerovat da se tako sta moze dogoditi..
Grlim te najjace..

milijon zagrljaja ti šaljem!

AdrianovaMamica, ako sam dobro pročitala u tvojoj priči s poroda, Adrian ima seku?

Ima, ona ce sad napuniti 7 godina..

Onda ti nisi samo Adrianova mamica. I tvoja djevojčica treba svoju mamu! Neka ona bude tvoje svijetlo i tvoja snaga za dalje <3

Kako je seka prihvatila da malenog nema?

Pa sad samo nju i imam, ali dusa preboli, potreban mi je i on... brinem o njoj, volim ju, pricamo i ljubim ju, ali moje srce place za njim. Nisam potpuna bez njega, osjecam kao da promatram neki tudi zivot, neku losu nemogucu sudbinu, kao da zivim u nocnoj mori.. i cekam da prode, a ne zelim da prode ni da ikad bude zaboravljen.. kako da zivim normalno dalje kad on nije vise tu..kad mi je srce rastrgano..

Jako tesko, govorila da je trebao ozdraviti, da to ne moze biti istina, da Bog to nije trebao uciniti, da ona ne zeli da je andeo nego da je ziv... stalno je jaukala braco... nije mogla pogledat u njegovu sliku a da ne place... bilo mi je tesko gledati je kako pati, da sam bar mogla preuzet njenu tugu da bar nju ne boli... sad je bolje, ona je djete, zaigra se pa ne misli...i neka, ne zelim da pati..

O sunce drago. Grli je i mazi. Mi smo tu za tebe koliko možemo biti,pogotovo mame koje su slično preživjele. I znam da je to slaba utjeha i nema tih riječi. Moraš s nekim razgovarati,kod psihologa možda. Tvoja te djevojčica treba sada.

Adrianova mamica , da li si dobila odgovor zasto se sve dogodilo.
Da li su ti objasnili? Vidim da razbijas glavu da li si ti kriva zbog poroda ...
to nema smisla. To sto je bilo na porodu nema veze sa operacijom.
ovo sto sam procitala , dogodila se izuzetno rijetka reakcija na anesteziju , ako nije bilo drugih propusta.
Morate znati sto se tocno dogodilo, nece vam to vratiti dijete, ali ce mozda donjeti barem malo mira.

, prestrasno je citati, a kako je tek tebi... budi jaka, trebaju te svi tvoji živi, Adrijan te sigurno nije želio odvojiti od njih, jača si ti od te tuge i boli...

Slažem se sa Sirius trebaš znat pravi razlog znam da ti ga to neće vratit al bit ćeš mirnija!

za Anđela i još za seku i tebe

Imas jos razloga za zivot, a to je tvoja djevojcica...Iako je "velika" naspram malenoga i ona je jos malena i treba vas, roditelje jos dugo, dugo. Pokusaj u tome naci snagu da dalje zivis unatoc velikoj boli koja je zarobila tvoje srce. Nismo vecina nas u tvojoj situaciji i ne znamo kako je, samo kad si zamislimo, prodje nas jeza...Svi ovdje navijamo za tebe da s vremenom naucis kako dalje...Grlim te puno...

Draga, žao mi je i osjećam težinu koju nosiš. Slažem se da je bitno da utvrdite koliko je to moguće uzrok i dobijete službeno mišljenje crno na bjelo i da bi to moglo pomoći kasnije u lakšem nošenju.
Važno je i da potražiš stručnu pomoć nekog psihoterepeuta bilo preko zdravstva bilo privatno... to je važno zbog tebe, tvoje obitelji i male djevojčice koja sve što ti osjećaš osjeća preko tebe iako je dijete i zaigra se.
Želim ti puno snage i da te mali princ čuva i da ti snagu za dalje. Žao mi je. Uzmi si vrijeme za tugu, jer to je velika i teška životna trauma.

Ono što mi cijelo vrijeme pada na pamet je tvoja curica... danas u radu s odraslim ljudima vidim koliko je važno da roditelj uspije zadržati ulogu majke ili oca i da dijete ne živi u sjeni ovog teškog i bolnog događaja, a to je moguće samo ako si dozvoliš da proradiš i prihvatiš ... šaljem veliki zagrljaj

Danas je mjesec dana... uskoro ce sat kad sam ga zadnji put drzala, kad me je zadnji put pogledao, kako je prva suza pala kad su mi ga odveli... mjesec dana da mog andela vise nema... sve bih dala da se vrati, da smo opet zajedno.. da ga ljubi mama njegova.....

znam, draga, znam
ali probaj se ne prepuštati tuzi, molim te!

Slažem se sa sirius. Traži odgovore, bit ćeš mirnija. Ne mirna, nego mirnija.
A kako pomoći tugujućem djetetu - pogledaj ovdje http://www.poliklinika-djeca.hr/publ...jucem-djetetu/
Ili svi skupa potražite stručnu pomoć.

Zagrljaj tebi, tati i malenoj sestri

rijeci su suvisne...srce puca...

Draga Adrianova mamice, ovo pišem zbog tvoje curice. Bila sam tugujuće dijete tugujućih roditelja. Iako sam bila puno starija nego tvoja curica sada, još sam bila dijete, prestrašena i tužna. Bilo je grozno suočiti se sa smrću jednog od najvoljenijih bića na svijetu, a poslije i sa tugom ostalih voljenih, pogotovo roditelja. Mi tada nismo imali nikakvu stručnu psihološku pomoć, snalazili smo se kako smo znali, pomagali su prijatelji, rodbina. Ali tuga je strašna stvar. Uvuče se u sve dijelove i duše i tijela i nekad je neumorna.

Ja sam svoju tugu bila zakopala, jer mi je bilo teško živjeti s njome. Oplaka sam kasnije. Željela sam da se u naš dom što prije vrati smijeh. Smijeh na lica mame i tate.

Vratio se radi nas koji smo ostali

Ako možete, potražite stručnu pomoć. Svima vam je teško, morate proći proces žalovanja i pomoći curici da odtuguje smrt brata i opet dobije roditelje sa osmijehom na licu