 |
|||
vertex prvotno napisa
Više vas je ovo spomenulo, a i mi doma papamo djecu.
Kaže meni već spomenuta kći, imala je možda tri i po godine, onako milo: Iskopat ću ti okice!
Ja, zgranutu i zabezeknuto: Ma kako si to rekla?!
A ona će: Ma znaš ono kako ti meni kažeš da ćeš mi papit guzu?
Dijete je dalo svoju interpretaciju :D
Slatkica mala.
slično tome, moja mama je pala u nesvijest kad je došla u Split iz Slo i čula ženu kako tepa svojoj bebi od par mjeseci "prasice mala".
Mene je mama cmakala i grlila dok god nisam rodila...a vidim da bi ona to i sada napravila. I to mi je super. Moja će dica uvik biti "moja djeca" pa i s 20-30....tako i ona valjda još uvik u meni vidi crte lica svoje djevojčice. Obožavam mamu zbog toga. I ja ću tako ove moje cmakat.
Otac je više čovjek za dijela (ije/je neznam šta mi je danas)
Muž mi je teža romantika,al to se ulizuje po cijeli dan samo iz jednog razloga
Sretan majčin dan majke drage
Ja isto na svojim klincima liječim traume iz djetinjstva... i nije istina da su djela najbitnija - riječi su isto jako važne... pogotovo maloj djeci koja nisu u stanju prepoznat djela... osim toga želim da izrastu u momke koji to mogu prevalit preko ustiju a ne ko MM koji će to reći samo ako baš mora...
a najviše volim kad mi stariji dođe u krevet i kaže: "ja sam tebe došao čuvati da mi nisi sama, ljubavi moja mala"
Ne pokazivanje ljubavi nije isto što i neizgovaranje volim te, ovo prvo uopće ne razumijem. Kako voljeti djecu i ne pokazivati im to? Kužim da je kod odraslih drugačije (prvenstveno mislim na prijatelje), neki se vole izgrliti, izljubiti kad se vide, neki ne. Ali svi smo različiti pa je nekom previše što je drugom premalo i obrnuto, što se vidi i po postovima.Imam jednu prijateljicu čija filozofija je moja djeca znaju da ih volim, ali im to ne pokazujem, rekla sam joj da ja to ne razumijem, da bi valjda umrla da se tako kontroliram, i da ne kužim jednostavno svrhu, a rekla sam joj i da meni to fali kod nje, da mi premalo pokazuje da me voli
Ja ih stalno cmačem, grlim (ovaj stariji se sve manje da pa moram iskoristiti svaku priliku), super mi je kad nas ovaj manji kopira pa mi dođe "daj da te pojubim, kako si mi slatka" i rukama mi stisne lice.
Što se muža tiče, ljubimo se mi i grlimo (kad smo u dobru), ali ja ipak radije biram namazani kruh nego da mi tepa svaki dan.
Posljednje uređivanje od Ivanna : 09.05.2014. at 13:25
Jednom Smjehuljica nije htjela doći do mene za obući se, pa sam joj rekla da joj moram nešto šapnuti. Nije još znala što to znači, pa sam joj rekla da ću joj nešto tiho, tiho reći na uho. Došla je i ja sam joj šapnula "ti si moja ljubav".
Ona se nasmiješila i odmah namjestila i drugo uho.
Mislim da su riječi bitne. Bar njoj. A svako zna najbolje za svoje dijete.
I... još jedno pitanje, osjećate li se jednako lagodno kad izražavate ljubav djetetu ili mužu... ili svom roditelju? Kad ste zadnji put rekli svojim roditeljima da ih volite?
Ja ne pamtim...
Slično iskustvo
Međutim, Peterlin i tanja, to nije ili/ili, zar ne?
Naravno da ne. Ljubav prema MD rjeđe izražavam riječima, češće djelima, grljenjem, maženjem i sl. Roditeljima ne izražavam riječima, nego djelima, tako su me naučili, hehe.
Mami ne pamtim, tati sam prošle godine poslala sms-om kad je bio bolestan.
A zašto je to tako teško reći....?
Ma koliko pitanje bilo retoričko ne prestaje me to čuditi...
Nije teško, ali ne vidim potrebe...
Evo konkretno o roditeljima: mojoj mami sigurno više od jedne takve izjave vrijedi to što sam ja recimo s njom jučer od jutra do tri popodne sjedila u Traumatološkoj u Draškovićevoj i čekala s njom pregled (bez obzira što je radni dan). Sigurno joj više vrijedi to što dođemo moj brat i ja kad god treba, brinemo kad su bolesni i to sve više jer su stari i svaki dan nas sve više trebaju.
A izjave tipa "volimo vas" nekako su mi rezervirane za novogodišnje čestitke, godišnji odmor i rođendane. Tako nekako... Ne bježim od toga, ali se ni ne razbacujem. Oni znaju da smo mi tu za njih kad god treba. Vidi se to po konkretnim stvarima i aktivnostima.
Na sreću, nije.
Meni se za izrazavanje ljubavi jedino cini prihvatljivo 1. lice jednine, ne mnozina ili 3. lice jednine. Samo volim te.
Biste li muzu rekli: tvoja zena te voli?
Pa zapravo i bih, ako mi je u nekom času poseban gušt naglasit činjenicu da sam mu žena, ili da sam njegova, ili i jedno i drugo :D
Peterlin, a zašto se potreba za izjavama ljubavi javi za proslavu Nove godine ili na godišnjem odmoru?
Pa nemam pojma.... jednostavno tako stvari stoje. Pitanje je bilo "kad ste zadnji put roditeljima rekli " volim te... Ne kažem da je ovo dobro ili nije dobro.
Ne znam, voljela bih da mogu i da je to prirodno u našem odnosu, ali nije.
A, ma da, ovo kužim...Nije mi bilo jasno ono "nema potrebe" jer mi je djelovalo općenito, ali ovako mi je sasvim jasno.
Tako i kod mene i mojih roditelja, iako ih puno volim, nije mi to prirodno reći. Ali svojoj djeci stoput na dan kažem da ih volim i da sam jako ponosna na njih.
Pitanje za one koje su roditelji kao djecu obasipali izjavama ljubavi: da li vam roditelji i sad govore da vas vole?
Ne ali takvi ljudi će dati sve od sebe da to pokažu na tisuću načina. Moja mater je sva preemotivna neka žena i ona nikad nije imala problem s iskazivanjem ljubavi. Tako je i sad ali ne na isti način kao kad sam bila dijete.
kakva lijepa tema u petak popodne.
e, ja sam prava biljka ljubilica, stalno cmacem dijete i mm-a, grlim, ljubim, brbljam sve i svasta
ja mislim da mi se usta nisu odvajala od vrha glavice moje curke, kad je bila mala, pa se nosala.
malu krizu, pred koji godinu (pocetak predpuberteta, kad joj to nije bilo cool) smo uspjseno prebrodili.
ne bih, ali to je moj issue. ja ne volim da me zove "moja zena".
ma kakvi. samo kad smo sami. onda se voli šućmuriti. tako mi zovemo maženje. još uvijek, iako me odnedavno i prerastao
inače, i jednome i drugome je baš potreban taj fizički kontakt, jako se vole grliti
e da, sad sam se sjetila, al ne između sebe, nit se grle nit si govore lijepe riječi, samo ružne
osim kad su zabrinuti jedan za drugoga.
Ja baki redovno kod svakog tel. razgovora kazem ili volim te ili ljubim, majko...ona meni ne
mi smo ovo često koristili, ali više ne paliJednom Smjehuljica nije htjela doći do mene za obući se, pa sam joj rekla da joj moram nešto šapnuti. Nije još znala što to znači, pa sam joj rekla da ću joj nešto tiho, tiho reći na uho. Došla je i ja sam joj šapnula "ti si moja ljubav".
Ona se nasmiješila i odmah namjestila i drugo uho.
sad kad mi treba da dođe, a ona neće, ja iskoristim tog džokera, ali ona onda sa daljine viče: znam, znam, voliš me najviše na svetu, i mene i tatu mi smo tvoje ljubavisa sve tim predpubertetskim prevrtanjem očima
i kod nas se koristi ta poješću te fraza, a dete MMa često i ugrize (za uvo) od ljubavi. mene ne sme, ja sam stroga po tom pitanju, ali MMa ozbiljno gricne i kaže: toliko volim to njegovo uvce da nekad moram da ga ugrizem. ili: ovo uvce se mora gricnuti od ljubavi
X
Bože, što je divno čitati ovu temu
Meni je nezamislivo neizreći i nepokazati ljubav koju osjećam prema MM-u i obratno.
Jedva čekamo svoju bebicu da nam se ljubav umnoži dijeljenjem
Prekrasna tema.
Ja sam kraljica cmakanja, grljenja, štipanja, kokolavanja riječima... Izjavljujem ljubav više puta dnevno svim ukućanima, i apsolutno me ne dira ide li im to na živce ili ne. To je moja potreba.
Ovi moji muški sve kao bježe po kući, a kad ih uhvatim u klinč prave se da sam dosadna i naporna t ali vidi se da guuuštaaaajuuu...
Valjda žele da se trudim oko njih a oni će, eto, popustiti jer moraju.
Kao malu obasipali su me ljubavlju, i djelom i rječju.
Mojima djela nisu dovoljna, trebaju biti potkrijepljena riječima.
Najtužniju rečenicu koju sam čula u životu je rekao mm (kad je vidio moju hipersenzibilnu obitelj): zašto se vi toliko grlite i cmačete, mene mama nikad nije grlila pa sam opet dobro ispao. Uh, dug je bio put do zalječenja rana iz djetinjstva
Ja ko peterlin, ne osjecam, potrebu to toliko verbalizirati. Jednostavno mi nikad ne padne na pamet to bas tako konkretno "u glavu". Iako valjda 500 puta dnevno pitam sina je li on moja cmokica, i pilic i srecica i sl., ali ne znam kad sam mu rekla bas "volim te"
U muzevoj obitelji je 'love you' toliko ofucan pojam da se doslovno smrznem svaki put kad ga cujem. Koristi se u principu kao pozdrav pa ako treba i devedeset puta na dan. Uopce nemam to potrebe reci. Jeb'ga.
Inace opcenito nemam neku ogromnu potrebu verbalizirati ljubav bas doslovno, tim rijecima (na bilo kojem jeziku). Govorim volim te djetetu, a muzu tek ponekad, uglavnom zbog ove gore navedene cinjenice. Pokazujem osjecaje djelima, nisam bas skroz bezosjecajna.
kad je muž u pitanju, njemu ne govorim ništa. Sjećam se, u početku veze, bilo mi je skroz jadno to koliko on ne verbalizira osjećaje. Kad sam upoznala njegovu mater, postalo mi je jasno zašto. I često smo se svađali zbog toga, prigovarala sam mu jer kad dođeš iz obitelji di je to normalna stvar, od momka očekuješ da se raspada kad te vidi i onda to sve još objasni riječima. Ali od toga nikad ništa. Pa sam s vremenom i ja prestala. Ali se stalno ljubakamo, grljakamo..toliko da nam je njegova mater rekla da je njen sin toliko zaljubljen u mene da ona to još nije vidila (ovo s onom kreveljućom facom i iskarikiranim tonom). A u stvari ja sam to isforsirala i učinila to normalnim. Kakav je to odnos di nema nježnosti?
Pa i ovo se računa kao izraz nježnosti i ljubavi
A to isklišeizirano iskazivanje ljubavi u vidu pozdrava mi je bljak…ali one spontane izjave što samo izlete pa taman i sto puta dnevno, one imaju težinu. I koliko god ih koristili, ako ih uistinu osjećamo, ne mogu se ofucati, ostaju jednako lijepe, ako s vremenom ne postaju još i ljepše.
Posljednje uređivanje od Optimist : 09.05.2014. at 20:23
Ja se uvijek sjetim scene iz djetinjstva kada sam dosla drugarici iz razreda prepisati zadacu. Njen tata je cesto bio na putu i taman se s jednog putovanja vratio i na kaucu se dok smo mi radile zadacu mazio s njenom mladjom sestrom, tepao joj, skakljao ju etc. Meni, koja sam dosla iz izrazito hladne obitelji, je to bilo cudno do razine perverzije. Znam da mi je bilo jako jako nelagodno i da sam nekako mislila da oni nisu normalni. Strasno.
Moj isto dolazi iz obitelji gdje kako kaze njegova mama:nema potrebe da iskazuje osjecaje...pa beskrajno uziva u mom iskazivanju i prilicno je spretan u svome, nije zatvoren.
Po cijele dane se cmačem i gljakam s MM i mišicom!!
vjerojatno sam dosadna , al ne mogu si pomoći!!
u mojoj obitelji se nikada nisu izražavali osjećaji!! Najviše sam se grlila s pokojnom bakom, a onda s tatom (kad je bio doma).
Mama nas je po nekoliko puta dnevno tukla .. Ne sjećam se da me je ikada držala na krilu, poljubila , nazvala ljubavi..
Valjda liječim traume iz djetinstva na MM i na kćeri..
Pa upravo to sam i htjela reći. Ne bih rekla da mi inače fali ekspresije i nježnosti, ali stvarno rijetko to tako manifestno izrazim u "volim te", nemam pojma, nekako mi je izlišno. Meni, u mojim odnosima, da me ne bi netko krivo shvatio.Pa i ovo se računa kao izraz nježnosti i ljubavi
.
Ovo mogu razumjeti, slično je i kod engleza, "love" kao pozdrav, kao obraćanje, kao patroniziranje, kao tepanje, pa više ni sam ne znaš jel te mrzi il te voliU muzevoj obitelji je 'love you' toliko ofucan pojam da se doslovno smrznem svaki put kad ga cujem. Koristi se u principu kao pozdrav pa ako treba i devedeset puta na dan. Uopce nemam to potrebe reci. Jeb'ga.
Inace opcenito nemam neku ogromnu potrebu verbalizirati ljubav bas doslovno, tim rijecima (na bilo kojem jeziku
Mislim da ne. Inače prečesto mi se nekako koristi taj izraz u ovakavim kontekstima kada pričamo o našoj djeci, to liječenje trauma iz vlastitih djetinjstva. Ja nekako ne bi rekla da je to uvijek tako, evo obrazložit ću i zašto tako mislim.
Ti si ti, tvoja mama je tvoja mama, neki ljudi su sličniji svojim roditeljima nego što bi željeli, neki pak puno različitiji nego što bi to njihovi roditelji željeli, u biti često su to posve drugačije osobe, makar bi skoro svaki roditelj valjda htio da mu je dijete njegova kopija, ali djeca naša su prije svega osobe za sebe i najzdravije ih je i tako ppromatrati, prvenstvno radi njih samih, jer bi jednom kad porastu mogli ostati zatečeni, da ne kažem razočarani roditelji kad shvatimo da nam je dijete ipak unikat za sebe, i ipak bez obzira na sav odgoj, kalupe, usađivanja, kad tad, ako nikad onda u odrasloj dobi će naći načina da njhovo suštinsko ja ipak preskoči sve te oblutke i ispliva van.
Ja znam danas da ne liječim nikakave traume, prejaka sam ja persona za to, jača i od moje starke, što je vjerojatno i bio izvor svog zla kod mene za nju, nije me mogla ugurati u niti jedan prema njenim mjerilima odgovarajući kalup, uvijek mi je stršao bar jedan prst van, jest da mi je trebalo puno godina da to shvatim, ali sad na pragu 40te itekako sam načisto sa sobom i konačno znam, ona je jednostavno ona, ja sam jednostavno ja. Dvije različite osobe, dva karaktera, dva srca.
Jednako kao i tebe, ni mene moja nikad nije uzela u krilo, poljubila, pogladila, tepala, zekala se sa mnom, bila spontana, glupirala se s vlastitim djetetom, rekla mi da me voli, pokazala mi to barem pokretom, dodirom, pogledom...Ali djeca brzo kapiraju stvari, instiktivno. S vremenom sam još kao dijete to od nje prestala i očekivati, a danas mi nije žao mene, nego nje. Ja sam sebi našla svoj put, i puno ljubavi, zagrljala, i svega onoga što kao dijete nisam imala, a priželjkivala sam si, i sretna sam, za razliku od nje koja se skoro rastočila u vlastitoj gorčini. Rastužuje me to, a znam da je moglo biti drugačije, prije svega za nju samu.ALi poteze koje je ona vukla u životu i kako ih je vukla, i dan danas su mi nejasni. Tražila sam odgovore i u njenom djetinjstvu, i da djelomično sam ih i tamo mogla pronaći, iako njena sestra i brat usprkos djetinjstvu svoje su živote i svoje vlastite obitelji izgradili na novim, zdravim temeljima.
Ali kako god, ona je ona, ja sam ja, srećom, i ponekad se je teško otresti nekih trauma iz vlastitih djetinjstva, ali stvari jednostavno treba staviti u perspektivu, sebe same trebamo staviti u perspektivu i jednostavno jednom nas konačno prestati gledati očima naših roditelja, pogotovo onih čja je optika malo iskrivljena.
I tako.."Bako, bakice zašto ne grliš, tepaš, ljubiš, svoju unučicu?" pita unuka. " Pa nije ni moja baka mene", odgovori baka, i pobježe u šumu.
Ja kuzim peterlin na ovu temu. S djetetom se razbacujem s volim te i s njez ostima, tako je bilo i u nas doma, kod muza ocito nije pa me marinira al sam ja vise u tom odnosu djir say it in (prakticni) deeds not in words. A i vidim da koji put idem djetetu na zivce i hocee mir od mene, iako je za moj gusttj dostatno mazna. I u djetinjstvu .om je bilo onih koji su imali ve u potre u i kojima je to islo na zivce djira pusti, dole tako da svak ima potrebe za drugacijomi marinadom.
Posljednje uređivanje od ina33 : 10.05.2014. at 08:27
A ko sto je i mojca istakla marinade su kulturoloski obojane, nama jos uvijek nije uobicajeno, ko u amrrickim serijama, zavrsaat svaku konverzaciju s 'love you!' Umjesto bog iako je ukupna kolicina ljubavi ista
Vidiš sad mi je palo na pamet da ja i mm često na skroz različit način izražavamo ljubav. On je više romantičan,a ja zezantična,al kad ja njemu kažem: Daj biži medvide,zgnječit ćeš me, to zapravo znači volim te medo. Ali vidin da i on lagano kreće mojim stopama. Nemam potrebu vikati s vrata: volim te ljubavi,ali ponekad mu pošaljem sms iz vedra neba. Najviše ljubavi iskažemo kad ne kažemo ništa,čisto pogledom.
Al djeci stvarno 150 puta dnevno kažem: Voli te mama do neba i sl. Imam neku potrebu njima to govoriti,da znaju....iako valjda bi znali i da ne kažem,al nekako ovako je sigurnije. Šafran..Imam i ja baku,bakicu koja je pobjegla u šumu
U mojoj obitelji je toga bilo prisutno. Kao i do 23, do kada sam živjela sa roditeljima, tako i sada odlazili smo na spavanje sa roditeljskim poljupcima, rekli bi da nas vole i da lijepo spavamo i nije se za sve te godine ofucalo. Roditelje vidim gotovo svaki dan i još uvijek se rastajemo pusom, tako i naš vilenjak s nama, sa ostatkom obitelji. Mama mi nerijetko pošalje sms da me voli, iako je to učila uz nas, nije joj lako pokazivati osjećaje (sama to kaže).
Inače nisam tip za one susretljive, ulične zagrljaje i cmakanja sa prijateljima/icama i poznanicima. Tu ne volim fizički kontakt, to mi je ofucano, ne osjećam da je sa svima i od sviju iskreno i tu volim ljubav pokazati postupcima. Da mogu računati uvijek na mene, da ću ih saslušati, utješiti, a opet i kad treba zagrliti, poljubiti, reći da ih volim.
Ljubimo i grlimo i psa, kažemo mu da ga volimo iako je blesav.
Mm-u to fali, čini mi se. Svakodnevno se trudimo poljubiti, zagrliti, pošaljemo si poručicu, ostavimo je kao dio neke poruke, nerijetko i u google tražilici. Od siline svakodnevnice, nekada si 7 sati nakon buđenja poželimo dobro jutro, zagrlimo se, poljubimo.
Želim se i sama osjećati voljenom i da se tako ljudi osjećaju oko mene.
Vidim kako to emotivno zavija i hrani naše dijete. Gode mu poljupci, grljenja, izjave ljubavi od nas, od bake i dede, od ujaka, od tete i to mi je prekrasno.
Ima i on svoje obrasce. Kad ga nosim onako rastegne značajno maaaaamaaaa i zagrli me oko vrata. Ništa mi tada više u životu ne treba.
Posljednje uređivanje od Lotta : 11.05.2014. at 18:00
Mislim da ne. Inače prečesto mi se nekako koristi taj izraz u ovakavim kontekstima kada pričamo o našoj djeci, to liječenje trauma iz vlastitih djetinjstva. Ja nekako ne bi rekla da je to uvijek tako, evo obrazložit ću i zašto tako mislim.
Ti si ti, tvoja mama je tvoja mama, neki ljudi su sličniji svojim roditeljima nego što bi željeli, neki pak puno različitiji nego što bi to njihovi roditelji željeli, u biti često su to posve drugačije osobe, makar bi skoro svaki roditelj valjda htio da mu je dijete njegova kopija, ali djeca naša su prije svega osobe za sebe i najzdravije ih je i tako ppromatrati, prvenstvno radi njih samih, jer bi jednom kad porastu mogli ostati zatečeni, da ne kažem razočarani roditelji kad shvatimo da nam je dijete ipak unikat za sebe, i ipak bez obzira na sav odgoj, kalupe, usađivanja, kad tad, ako nikad onda u odrasloj dobi će naći načina da njhovo suštinsko ja ipak preskoči sve te oblutke i ispliva van.
Ja znam danas da ne liječim nikakave traume, prejaka sam ja persona za to, jača i od moje starke, što je vjerojatno i bio izvor svog zla kod mene za nju, nije me mogla ugurati u niti jedan prema njenim mjerilima odgovarajući kalup, uvijek mi je stršao bar jedan prst van, jest da mi je trebalo puno godina da to shvatim, ali sad na pragu 40te itekako sam načisto sa sobom i konačno znam, ona je jednostavno ona, ja sam jednostavno ja. Dvije različite osobe, dva karaktera, dva srca.
Jednako kao i tebe, ni mene moja nikad nije uzela u krilo, poljubila, pogladila, tepala, zekala se sa mnom, bila spontana, glupirala se s vlastitim djetetom, rekla mi da me voli, pokazala mi to barem pokretom, dodirom, pogledom...Ali djeca brzo kapiraju stvari, instiktivno. S vremenom sam još kao dijete to od nje prestala i očekivati, a danas mi nije žao mene, nego nje. Ja sam sebi našla svoj put, i puno ljubavi, zagrljala, i svega onoga što kao dijete nisam imala, a priželjkivala sam si, i sretna sam, za razliku od nje koja se skoro rastočila u vlastitoj gorčini. Rastužuje me to, a znam da je moglo biti drugačije, prije svega za nju samu.ALi poteze koje je ona vukla u životu i kako ih je vukla, i dan danas su mi nejasni. Tražila sam odgovore i u njenom djetinjstvu, i da djelomično sam ih i tamo mogla pronaći, iako njena sestra i brat usprkos djetinjstvu svoje su živote i svoje vlastite obitelji izgradili na novim, zdravim temeljima.
Ali kako god, ona je ona, ja sam ja, srećom, i ponekad se je teško otresti nekih trauma iz vlastitih djetinjstva, ali stvari jednostavno treba staviti u perspektivu, sebe same trebamo staviti u perspektivu i jednostavno jednom nas konačno prestati gledati očima naših roditelja, pogotovo onih čja je optika malo iskrivljena.
I tako.."Bako, bakice zašto ne grliš, tepaš, ljubiš, svoju unučicu?" pita unuka. " Pa nije ni moja baka mene", odgovori baka, i pobježe u šumu.
Izvrsno si sročila ono što ja čuvam u sebi.
Prošla sam isto to sa svojom mamom, i na isti sam se način izliječila (odnosno još se liječim).
Svoju djecu i MM-a non-stop smačem, štipkam, grlim, stalno smo svi 4 u fizičkom kontaktu, ali si i verbalno na puno načina iskazujemo osjećaje. I smatram da svojoj djeci time činim dobro za njihovu budućnost.
Prekrasna tema
Ja sam grlilica i ljubilica i mazilica i redovito djeci izjavljujem ljubav na dnevnoj bazi po nekoliko puta, to mi je sveprisutni dio komunikacije.
Nemam osjecaj da se taj volim te isfucao, cak mislim da djeci daje poseban osjecaj sigurnosti, obavezno im sapnem na uho pred spavanje ili kad zaspu slatko spavaj, sve je u redu, mama te voli. ta ih recenica odmah opusti.
Moja mama je isto bila takva, puna emocija i toplione i izjavljivala bi nam ljubav, mazila nas, ceskala, nije ni danas prestala s tim.
I bude situacija ovako ko kod summer, igraju se i onda iz cista mira ja njima da ih volim i oni meni nazad, meni to prekrasno, bas mi bude potrebno i vidim da je i njima potrebno i da se super s tim osijecaju.
Sa zhabicom sam pocela sa jednom spontanom igrom, krenem od nosica: imas prekrasan nosic, pa joj ga dodirnem prstom, imas prekrasno oko, pa ga njezno dodirnem prstom, imas prekrasno drugo oko, ipa tako cijelo lice, kazem joj i da ima prekrasno toplo srce, i prekrasnu dušu, pa rukice, nogice, i kad zavrsim sa cijelim tijelom kazem joj: ti si cijela prekrasna! ona obozava tu igru i uzivamo, dogodilo mi se da me jednom probudila sa rukicama na licu i rekla: mama ti si cijela prekrasna! <3 i zhabac voli tu igru isto.
meni moja majka nikad nije riječima izjavljivala ljubav, makar ona nikad nije bila upitna...ali to mi je uvijek nedostajalo. zato sada ne prođe dan da ja svome sinu ne kažem tritisuće puta koliko ga mama voooliii!
Meni je "volim te" baš velika i ozbiljna stvar. ne sviđa mi se ono: pusa, bok, volim te na telefonu, a ni uživo.
Ne sjećam se da su mi roditelji govorili da me vole, ali uvijek sam to znala. I nisu mi falile te riječi, stalno su me grlili i ljubili i pokazivali ljubav na druge načine.
Zapravo, par puta kad sam ja to njima rekla bilo mi je baš nelagodno. Isto je s braćom i sestrama.
Mužu sam prvi put rekla da ga volim nakon godinu dana veze
Rijetko si to kažemo, ali često mu kažem da mi se sviđa i da mi je super s njim.
A ooogromna mi je razlika između: mama te voli / znaš koliko te volim / volim te do *ubaci planet po izboru* i onog kad nekog pogledaš u oči i ozbiljno kažeš: volim te.
ne kroz igru ili usput, nego kad ima težinu.
sad kad pročitam što sam napisala, čini mi se da stvarno imam problema
E, napokon srodna duša....Meni je "volim te" baš velika i ozbiljna stvar. ne sviđa mi se ono: pusa, bok, volim te na telefonu, a ni uživo.
Ne sjećam se da su mi roditelji govorili da me vole, ali uvijek sam to znala. I nisu mi falile te riječi, stalno su me grlili i ljubili i pokazivali ljubav na druge načine.
Zapravo, par puta kad sam ja to njima rekla bilo mi je baš nelagodno. Isto je s braćom i sestrama.
Mužu sam prvi put rekla da ga volim nakon godinu dana veze
Rijetko si to kažemo, ali često mu kažem da mi se sviđa i da mi je super s njim.
A ooogromna mi je razlika između: mama te voli / znaš koliko te volim / volim te do *ubaci planet po izboru* i onog kad nekog pogledaš u oči i ozbiljno kažeš: volim te.
ne kroz igru ili usput, nego kad ima težinu.
sad kad pročitam što sam napisala, čini mi se da stvarno imam problema
Meni je "volim te" baš velika i ozbiljna stvar. ne sviđa mi se ono: pusa, bok, volim te na telefonu, a ni uživo.
Ne sjećam se da su mi roditelji govorili da me vole, ali uvijek sam to znala. I nisu mi falile te riječi, stalno su me grlili i ljubili i pokazivali ljubav na druge načine.
Zapravo, par puta kad sam ja to njima rekla bilo mi je baš nelagodno. Isto je s braćom i sestrama.
Mužu sam prvi put rekla da ga volim nakon godinu dana veze
Rijetko si to kažemo, ali često mu kažem da mi se sviđa i da mi je super s njim.
A ooogromna mi je razlika između: mama te voli / znaš koliko te volim / volim te do *ubaci planet po izboru* i onog kad nekog pogledaš u oči i ozbiljno kažeš: volim te.
ne kroz igru ili usput, nego kad ima težinu.
sad kad pročitam što sam napisala, čini mi se da stvarno imam problema
Naravno da su to posve drugačije dimenzije...
I fakat je puno lakše odcvrkutati "pusa, volim te" na kraju razgovora nego nekog pogledati u oči i reći "volim te".
Zato se i skrivamo iza tih cvrkutanja i maženja...
Da,točno je da se skrivamo iza cvrkutanja. Valjda je tako lakše,mada ja nisam baš cvrkutavi tip..mm cvrkuće,al drago mi je i to
Mislim da kad nam osvane neki problemčić da onda najozbiljnije izražavamo ljubav jedno drugome,a tada smo je možda i najsvjesniji. Love is in the air
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
