Paaa, baš si me potakla da se zapitam...

Ja nisam tip koji bi govorio "volim te"... To su mi riječi koje izuzetno rijetko govorim, a i tada s dobrim razlogom.

Ali...

Ima drugih načina. Mislim da je važnije da se ljubav živi, nego da se o tome puno govori.

Kad su djeca u pitanju - to je kod mene doma tjelesni dodir + riječi podrške. Kako djeca rastu, tako se omjer prilagođava, ali još uvijek je i jedno i drugo zastupljeno.

Štajaznam - kako bi čovjek opisao kako se ljubav živi? Sitni znakovi pažnje

Evo primjera koji mi padaju na pamet: moji klinci su već veliki i mogu si sami namazati kruh ujutro radnim danom, ali to ipak napravimo mm i ja, da oni mogu pet minuta dulje spavati. Vježbanje samostalnosti je rezervirano za vikend i dane kad imaju vremena.

Tjelesni dodir - i danas si dijelimo puse kad se vidimo nakon radnog dana, svaki dan, kao i za laku noć. Obožavaju masažu i češkanje, ali im ne namećemo nego puštamo da zatraže (isto, obično vikendom ili kad su preumorni za bilo što).

Ne znam kako bih to opisala, ali ti sitni znakovi i djela naklonosti dio su svakodnevne komunikacije. Nekako mi nema potrebe to još i naglašavati. Osim toga - djeca su različita, moj stariji to više voli i traži, a kod mlađega se od samog rođenja vidjelo da mu ponekad ide na živce i to je jasno znao izraziti. Poštujemo te njihove stavove, a i oni naše.