I meni je toga falilo u djetinjstvu, majka mi je neki čudan miks hladnoće, autoriteta samo valjda njoj jasnog, distance, neke teške mračne životne filzofije, nemam pojma, rijetko sam sretala baš takve žene kroz život...

Ali kod nas zato pršti od emocija, u svim smjerovima, mislim da djeci toga nikad dosta, pogotovo kad su mala, ma i kad su velika, ma i nama velikima i starima toga treba...Neki dan moja starija cura iz sve snage stisne brata i vrisne "ti si moja ljubav!!", tako i on nju, baci se na nju, zagrli je, pa sretno vrisne, a cmačem ih stano, ili pogladim po glavi, obrazu, poljubim oko, prstić, ruku, onako bez nekog povoda, samo tako, dođe mi bar nekoliko puta dnevno, ma i više, a isto oni rade i nama, pogotovo starija.. Imam jednu prijateljicu čija filozofija je moja djeca znaju da ih volim, ali im to ne pokazujem, rekla sam joj da ja to ne razumijem, da bi valjda umrla da se tako kontroliram, i da ne kužim jednostavno svrhu, a rekla sam joj i da meni to fali kod nje, da mi premalo pokazuje da me voli
Različiti smo, to sigurno, ne znam, ja volim pokazati nekome da ga volim, da mi je stalo, ne samo dijelima, i riječima isto, stiskom, pogledom, poljubcem, zagrljajem, svejedno.