Lucija, ne znam koliko dugo je prošlo od saznanja dijagnoze, (ne zamjeri mi na neznanju, svako toliko iz prikrajka virnem) ali ako nakon podužeg perioda (godina dana) vi niste u stanju razgovarati i dogovarati, moje je mišljenje da imate problem. Ne samo vi, svi. Postoji proces koji svaki par po saznanju mora proći, od šoka i nevjerice, tuge, bijesa, povlačenja u sebe, preko ljutnje da bi nakon toga mogli sjesti razgovarati. A kako nismo svi isti, nekome je teže razgovarati, ali shvati da mora. Po meni u tim dijagnozama nema mora se/silim te/štedim te (a u tome štedim te mi žene posebice griješimo). Kroz tu dijagnozu prolazi par, dvoje ili nikako. Ako ti njega moraš nagovarati onda imate problema koji nisu samo do dijagnoze. Oprosti ako to nije ono što želiš čuti, ali smatram da je to gubitak i vremena, i živaca, i tuge s tvoje strane. Ako ti moraš pipkati oko njega kao da hodaš po jajima da se on ne bi udaljio, povukao u sebe smatram da bi prvo trebali razriješiti dijagnozu, planove za život pa tek onda krenuti u postupke. Možda ih on ne želi, ali u tom slučaju treba biti iskren i pošten prema tebi. Možda ti bez pokušaja nećeš moći živjeti. U tom slučaju i ti moraš sama sa sobom biti na čisto. Ne želim biti pesimist i netko tko poklapa, ali draga Lucija imaš jedan život, jedan jedini svoj život. Osim njega i ti moraš donijeti neke odluke, ne samo on. Vi ste suputnici u istome smjeru.