Citiraj Rominka prvotno napisa Vidi poruku
Njega je strah. U redu. Ali taj strah ce u zivotu zamijeniti neki drugi, pa neki drugi, pa neki drugi. Koliko dugo mislis ti zivjeti i cekati da se on mozda on rijesi straha? I sto ako ga se ne rijesi? Hoces li moci zivjeti bez pokusaja? Znam da ovo sve zvuci grubo, ali Lucija on je u nekom svom svijetu a ti za njega nalazis isprike i obrazlozenja. I ti patis. On suti. To nije pravedno prema tebi, prema vama, a u konacnici ni prema njemu samome. Nisam ja puno starija od tebe, ali svejedno sam prosla kroz to. Nasa muka/borba traje skoro 10g...prvih pola godine od saznanja je bilo svega, ali bas svega, cak je digao ruku na mene i zvao mog oca nadajuci se da ce tim potezom udaljiti me od sebe. A onda je zasutio, patio,patio. I pustila sam ga neka sam probavi. Ali nakon godinu dana sam trazila odgovore, a samo sam se mogla nadati da ce biti kao i moji. I trebalo je jos skoro dvije pune godine razgovora prije nego smo se upustili u pokusaje. Ali vise nisam ja ta koja filtrira podatke za njega, informira se za njega - skupa, zajedno ili nikako. Nasi muzevi pate. Istina. Ali patimo i mi, a na nas se malo tko osvrce, jer kao mi zene to mozemo i jake smo. Lucija, osvrni se na sebe! Mozda se tvoj muz tada isto okrene ka tebi. Jer tvoj je! I ti si njegova!
Mislim da si ti to lijepo rekla, istina kad mi patimo nikom ništa a kad oni pate odmah je smak svijeta, mislim da on ne shvaća ozbiljno situaciju, moraš mu nekako predočiti kako stvari stoje.