Kad je Adrian imao 31 tt na uzv imao je mjere za 28 tt i od tada su mi govorili da ce biti manja beba od max 2700g i da ce najvjerojatnije biti raniji porod. Ja sam se pripremila na tu mogucnost i samo sam se nadala da cu ga izdurati nositi bar do 37 tt, a onda ako hoce moze slobodno doci kad hoce. Svaki tjedan sam iscekivala, mogao bi ovaj tjedan odluciti da se rodi. I tako je prosao i 38, 39, 40 i dosli mi i do 41 tt. Nema sto nisam radila da se porodim, hodala po stepenicama, kupala se u kadi dugo, vjezbala s mm, setala vani, ali on nije htio van, niti sam se ja otvorila ista, niti se njegova glava spustila. U 41 tt doktori su me zadrzali u bolnici zbog prenesenosti, i tamo sam lezala 5 dana, svako jutro amnioskopije, plodna voda super da ne moze biti bolja, ja nemam trudove, oni nemaju razloga da me porode. Petu noc na viziti doktor mi kaze da cemo sutra to rjesiti. Ja se nisam usudila pitati sto, iako sam znala da ce me poroditi. Ujutro vizita, vode me na pregled, kazu beba ima preko 4 kile. Lezim ja tamo na stolu, a doktor koji me je pregledao je ucio novu zenskicu koja uci biti doktorica da se uci na mom primjeru i onda i ona cacka dole. Puste me u sobu, nista ne pricaju sto slijedi, ja vidim stigao dorucak, super gladna ko vuk, odoh jesti prije nego me uhvate, ali nisam stigla pretekli me, tako da sam ja trudna u skoro 42 tt ostala gladna. Dosli ponovo doktori i kazu stavit cemo te na drip najduze 2-3 sata, ako se nist ne pokrene onda bi te dali na carski, ja kazem dobro. Odvela me sestra na pripreme i u 10 ujutro me stavili na stol u radaonu, spojili drip, ctg i kreci.. Kako je drip isao, moji su trudovi poceli, a moj se sin u meni ritao.. drzali su me na dripu 8 sati, nije mi jasno zasto toliko ako su rekli da ce samo 2 sata.. u tom periodu doktorica me je dva puta pregledala, beba se nije nista spustala, niti se ja otvarala.. moji su trudovi postali nemoguci, u 5 minuta mi se naguralo po tri truda i tako neprekidno, osjecala sam se kao da cu eksplodirati. Kad sam nakon 7 sati dripa pitala sestru kad ce me opet pregledati, sestra je rekla da me ne mogu non stop pregledavati... A ma nemoj, non stop? No onda je doktorica dosla, pregledala me po neznam kakvoj milosti ocito i otisla, na sto se vratila i rekla da ovo vise nema smisla, da se bebi glava ne spusta i da ce me dat na carski.. 45 min u bolovima sam cekala da pripreme salu, sestru sam zamolila da mi iskopca drip, ona kaze dobro i ode, vrati se nakon 15-20 min na sto ju opet zamolim da mi iskopca drip s obzirom da idem na carski, ona kaze da hoce i opet ode, kad se vratila nakon 15 min po treci put sam ju trazila da mi iskopca drip i onda se udostojila to uciniti. Potpisala sam suglasnost, slova nisam mogla spojiti u kakvim sam bolovima bila, suze su samo isle.. Odvezli su me u salu, bolovi su me razdirali, jos je trebalo sacekat da me na sve skopcaju. Stavili mi masku na lice i disi... A ja neznam kak, uspanicila sam se da me nece dobro uspavati, sirom sam otvorila oci da ne pomisle kako sam zaspala pa da slucajno ne pocnu, ali ni neznam kad sam zaspala.. I iduce sto se sjecam je da me bude u sali i kazu da imam sina, 3600g. Meni takva milina oko srca, onako jadna polusnena pitam kakav je, kazu da ima velike oci, a meni smjesak na lice. Odvezli me u sobu, i tamo sam cekala da mi ga donesu, cinilo mi se kao vjecnost, za svaku bebu gledala sam jel mozda moja.. A onda je odjednom dosao on, moj mali Adrian, najljepse bice koje sam u zivotu vidjela, srce mi se rastopilo od radosti.. Uslikala sam taj prvi trenutak i onda mi ga je sestra stavila na prsa i on je poceo sisati, nismo imali nikakvih problema oko toga, odmah smo se razumjeli.. Morali smo ostati u bolnici 6 dana, a sedmi dan pusteni smo kuci, tamo su nas cekali tata i seka, jedva smo docekali zapoceti nas zajednicki zivot.. Porod je bio jako tezak i oporavak isto, ali on je bio vrijedan svake boli, najvaznije mi je bilo da je on sad kraj mene napokon.. Roden je 10.02.2014. Ali nepuna tri mjeseca nakon toga moje je srce uvelo.. 22.04.2014 otisao je medu andele..