Šok četverogodišnjaka u susretu sa invalidom

[Andro-gen]

1. šok je moja četverogodišnja cuj...hm...curica doživjela kad je vidjela tipa bez jedne noge kako prosi na placu. non stop je pričala o tome.
2. nakon nekoliko dana slučajno smo naletjeli na tipa bez obe noge, na pločniku, isto žica. kraj njega kolica. da, ima jaja do poda. dala mu je kunu. lik se zahvalio i sve 5.
od tada me pita da li joj mogu pokazati čovjeka bez trbuha, glave, bez obatri ruke i bez svega.
čini mi se da ju je susret s takvima malo ošamario.
kakva su vaša iskustva? kakva su vama pitanja uslijedila nakon susreta sa takvima, a sa kakvim odgovorima su se vaša djeca susrela?
hvala

[lukab]

joj to je bilo totalno neugodno... prvi put kad je vidio čovjeka u kolicima počeo je urlati totalno na glas da on hoće ista takva kolica...
drugi put je onako isto jako glasno pitao zašto se čovjek vozi u tim kolicima...
objasnila sam mu da tom čovjeku noge ne rade dobro pa se mora voziti jer ne može hodati... imao je par potpitanja ali smo to riješili vrlo općenitim odgovorima...
ne skrivam realnost od njega i nastojim mu odgovore prilagoditi tako da ih razumije ali opet ne ulazim u predetaljne priče jer mislim da bi ga zbunila...
na tvom mjestu bi joj objasnila da postoje ljudi bez dijelova tijela kao i oni koji imaju sve dijelove ali im ne rade dobro, da njima moramo pomagati jer im je teško, itd.
ali joj objasni i da čovjek bez trbuha ili glave ne može živjeti... ipak...

[S2000]

Joooj, kad se sjetim kako je moj preko cijelog straduna za jednim jaaako niskim covjekom patuljastog rasta vikao Mama vidi patuljka... imala sam u zemlju propasti. Onda sam shvatila da trebam o tome s njim popricati iako sam mislila da to nastupa kasnije (tad je imao 2 ipo godine). Onda se to bas poklopilo s jednom slikovnica-pricom Bontoncic koju smo dobili, a u kojoj se na djeci primjeren nacin govori o ophodenju s drugima koji slabo vide, ne cuju, debeli su ili mrsavi, imaju epilepsiju, invalidi i sl... on ju je obozavao i cesto smo je zajedno citali i pricali o tome. Nakon nekog vremena sam primjetila da kad npr vidi invalida nema vise cudenja, nego sad kaze Vidi mama kako onaj dundo mora biti u kolicima jer ne moze hodat, ako mu ispadne papir ja cu mu ga dignuti, jel tako mama... a meni srce veliko...

Sent from my GT-I9195 using Tapatalk

[kristina_zg]

Moja starija kćer se dugo bojala ići ortopedu (u Božideravićevoj)..obično bi uvijek sve bilo puno starijih ljudi u kolicima..djeca fakat sebi naprave neki film, evo recimo ona se bojala da će ulaskom kod doktora i ona ostati bez noge i nonstop me ispitivala hoće li i ona jednog dana ostati bez noge, pa kad bih joj rekla da neće, pitala bi me jesam li sigurna..itd..itd...i unatoč svim uvjeravanjima i razgovorima strah je i dalje bio prisutan...a onda je jednostavno nestao...imaju faze i to s vremenom prođe.

[kristina_zg]

(u Božideravićevoj

Pardon, - Božidarevićevoj

[gita75]

Mi smo isto u Božidarevićevoj apsolvirali invalide. Često smo bili tamo zbog vježbi.

[Peterlin]

Dok su moji dečki bili mali, često smo davali sitne novce jednom invalidu bez obje noge koji je prosio na Heinzelovoj. Lijepo smo im objasnili - čovjek je invalid, ne može raditi, pa mora na ovakav način skupljati za život.

Prošlo je neko vrijeme... možda i dosta dugo, kad me jedna epizoda podsjetila na to... Hoda moj L. po podu u dnevnoj sobi na koljenima i govori "ja sam bez nogu...", a E. dođe, tutne mu nešto u ruku i kaže "evo ti kuna".

Izigleda da djeca ipak nisu neosjetljiva na te stvari...

Inače, Androgen, klinici se ne opterećuju time - kad vide invalida, gledaju jer to im je zanimljivo (da ne kažem "bulje", ne skreću pogled i to mi je pošteno), iskreno postavljaju pitanja koja ih zanimaju "zašto je ovaj striček bez noge, kako ju je izgubio, hoće li mu narasti nova, kako se kreće..." i pošteno im treba i odgovoriti na način kako najbolje znamo.

Djeca koja od malena imaju u svojoj sredini takve ljude to prihvaćaju kao potpuno normalno. Djeca koja se prije nisu srela s invalidima ponekad se iznenade kad ih vide, ali to je više znatiželja nego nekakvo sažaljenje, koje je obično stav ODRASLIH kad se suoče s takvim osobama. Djeca prvenstveno traže objašnjenje (npr. koja ograničenja ima takva osoba), a nakon toga slijedi prihvaćanje i to je to.

[bella77]

Djeca koja od malena imaju u svojoj sredini takve ljude to prihvaćaju kao potpuno normalno.

Mi imamo ovakav slučaj, i to je potpuno točno. Mene je iznenadilo kako lako djeca mogu prihvatiti različitosti i nešto drugačije.

[Peterlin]

Imali su naši u vrtiću lutke (tete su im napravile, u veličini 5-godišnjeg djeteta) s crnim naočalama, pa u kolicima i još neke... Svaka je imala ime i svoju posebnost - razgovarali su puno o tome.

Baš su imali program edukacije o različitim vrstama posebnih potreba. Dobro je to bilo.

[rossa]

Mi isto imamo Bontoncic i to cesto gledamo. Kad vidi nekog "drukcijeg" odmah ispituje, ali to je cista znatizelja kako je vec napisano. A imali smo neku barbiku koja je ostala bez noge pa je posluzila za objasnjenje (druge lutke su normalno prihvatile njen invaliditet )

[Lutonjica]

odlična slikovnica
http://www.gmtk.hr/web/index.asp?str=530465

[Carmina406]

Možda nije vezano za temu ali...moja djevojčica kad je u gradu vidjela stariju baku u crnini s maramom na glavi povikala je 'eno vještica' grozota,ali stvarno je isto izgledala vještica iz Snjeguljice.

Ont..nezgodno bi bilo ako invalide poistovjete s prošenjem,jer mogli bi udjelit koju kunu i onome koji zapravo to ne traže

U vrtiću imamo dečka u kolicima i dečka koji ne govori,pa se cura poprilično navikla. Nisam znala šta da je po tom pitanju naučim,ali se trudim naučiti je da ako se dečkima netko ruga da mora stati u njihovu obranu. Dalje od toga zasada nisam išla

[Trina]

Nikad nisam razmišljala o tome, moji nikad nisu reagirali pretjerano na takve ljude. Nekako ih učim da postoje svakakvi ljudi pa sve prihvaćaju. Pitali me jesu, ali nikakve velike reakcije

[Pandora Aura Monroe]

Ne sjećam se da su moje ikad doživjele neko šokantno otkriće ove vrste. Možda zato što su od najranije dobi imale dosta prilika za susret s invalidima. Dok su bile bebe vodili smo ih na Goljak, idu na plivanje u klub koji vodi poznata paraolimpijka, roditelji jednog djeteta iz njihovog vrtića su gluhonijemi, imamo susjeda u invalidskim kolicima, u kvartu je čak i jedan psić bez noge, Brailleovo pismo su otkrile na kutijama lijekova, a znak za invalide na parkiralištima, davno smo čitali Heidi i još neke druge priče koje obrađuju ili se dotiču ove teme. Posebno ih se dojmila jedna u kojoj se lisac pretvara da je invalid i koristi naivnost svoje žrtve. Pitanja je, naravno, bilo i još ih ima. Odgovaram otvoreno, bez skrivanja i uljepšavanja. Nastojim ih naučiti kako da se pravilno ophode s invalidima - priznajem, voljela bih i sama znati više o tome nego što sada znam.

[Lutonjica]

ni ja od svojih nikad nisam doživjela šokove. samo normalnu dječju zapitkujuću znatiželju.

[enchi]

Moji isto bez šoka...njima je to, pretpostavljam, kao bilo koja druga različitost (kosa, koža...). Objasnim, pitaju ako je situacija primjerena (imali smo super iskustva kada su osobe s invaliditetom rado pojasnile tu svoju "različitost") i idemo dalje.

[pomikaki]

ni ja od svojih nikad nisam doživjela šokove. samo normalnu dječju zapitkujuću znatiželju.

Slično tako - ona primjećuje i ispituje. Prvo zašto taj čovjek nema noge ili nešto slično, e onda me ide pitati a što sve još čovjek može izgubiti, bez čega se sve može roditi. Ili na koji se sve način može ostati bez noge. Vrlo analitički. Kad nabrojim sve zamislive načine za ostajanje bez noge kojih se mogu sjetiti, na način koji se nadam da neće šokirati malo dijete, ona pita: i kako još? Kao da već nisam nabrojala razne strahote.
U bližoj okolini imamo i ljudi i djece s raznim psihomotoričkim smetnjama, morala sam joj objasniti kako se neki ljudi takvi rode, pitala me je li to zarazno pa kad smo riješili taj problem, normalno se dalje družila s njima. A onda su krenula pitanja - kakvih sve poremećaja može biti? (ja nabrajam) ...I kakvih još?

I tako, ukratko, nikad kraja. Ali nakon što zadovolji znatiželju, ona zapravo sve prihvaća kako jest.

[Yummy_mummy]

Mislim da je moja kcer jos premala, tako da potpuno prihvaca ljude bez nogu, kao i one sa. Muzev ujak je u invalidskim kolicima i za sad nas jos nikada nije osramotila, ali, stigne
Imamo susjedu ciji necak ima down sindrom i ona se jako voli igrati sa njime. Mali je veseljak i ona je sa njime potpuno odusevljena.
Jedino lose reagira na prijateljicinu kcer koja ima autizam. Uvijek bijezi od nje. Ja joj pokusavam objasniti da je ona samo glasna i da voli vikati i da se na taj nacin zeli igrati sa njom, ali bas ne pali.