psihologija ??????

[katita17]

Eto cure moje u iščekivanju bete ponovo sam često na netu i normalno najviše tu , na rodama. I čitam tako topice , postove , razmjenjujem mišljenja , pitam ako me što zanima i nekao se osjećam bliska sa svakom ponaosob. Vjerujte mi svaki put kad ulazim na forum sjetim se "briljantnog"nasrupa psihologinje Aleksandre Mindoljević u "Sanji".
Ne mogu vjerovati da bilo koja od ovih cura tu , kao i one u čekaonicama ne može vidjeti trudnicu ili još gore ,dijete kojed su roditelji doveli da ga pokazu doktoru koji im je pomogao da postanu roditelji. Strašno ... :shock:
Ja se sjećam , kada sam bila na prvoj stimulaciji kod dr Jukića (2002.) na njegov imendan čekaonica je bila puna djece.Ne mogu vam opisati što osjećam i danas kada se sjetim toga. POVJETENJE i NADA , mislim da su to dvije riječi kojima bih istakla ono najvažnije .Vjerovala sam da ako je kod njih uspio da ću i ja sigurno dobiti djete , a odmah iza toga zahvalila sam Bogu što sam "pogodila" baš tog doktora jer je "očito da on zna što radi".:D
Nisam psiholog , ali svaka nova dobivena trudnoća cura koje su bile sa mnom , i vas tu na frumu me izrazito veseli , kako zbog vas , tako i iz sebičnih razloga ... čini mi se da sam i ja sve bliže cilju .

[Daniela32]

Ja sam prekjučer otvorila tu temu na Beta forumu. Pa da copy/pasteam samu sebe:

Ma evo, otkad sam gledala Sanju muči me to pitanje. Naime, A. Mindoljević je tada rekla da je nefer od roditelja što na kliniku dovode djecu, da ih pokažu osoblju i zahvale se, jer "je to nož u srce" ostalim pacjentima u čekaoni. Mene je to prilično šokiralo, naime, to su IVF djeca, mala čuda, do njih se teško došlo, njihovi su roditelji prošli isto ono što ti prolaziš u tom momentu u čekaoni. Dok sam ja išla na IVF-ove, meni su ta djeca bila poseban poticaj, ulijevala su mi ohrabrenje i nadu da je uspjeh zaista moguć i da to što radim nije uzaludno mučenje.

A onda sam zatrudnila, rodila Luku, i kad mu je bilo 2 godine, došli smo na još jedan IVF (iz Splita u Zagreb). Meni nitko nije mogao čuvati Luku, pa je Luka s nama bio na VV. Čak su ga na trenutak morale pričuvati sestre jer smo i ja i MM bili zauzeti. Luka je bio tada stvarno presladak, s gomilom loknica na glavici, onako malen i pupast, u malenim košuljicama, ali na njega nije nitko obraćao pažnju, kao da je duh. Dok nisam ugledala srednjoškolsku prijateljicu u prvom redu u čekaoni. Nakon iznenađenja, poljubimo se, skužimo da smo obje istovremeno na postupku, i ja joj kroz smijeh kažem da mi je to 5. IVF, a da je onaj mali slatki "Jukić" što trčkara okolo rezultat 4. IVF-a. Odjednom se glave okrenu, svi ljudi okolo dobili smješak, odjednom vade sokiće, čokoladice i sl. iz torbica (i muški) i nude Luki, govore kako je divan, raduju se.

E da, baš taj put kad je Luka bio s nama, A. Mindoljević i ja smo bile skupa na transferu. Evo, baš mi je žao da se tako osjećala, ponavljam, meni su IVF trudnice i djeca uvijek bili podstrek i radost.

Kako se vi osjećate po ovom pitanju?

Evo jedna slikica, slikano je na Jarunu za vrijeme tog 5. IVF-a - LINK

[iva9]

Ja sam bas razgovarala sa muzem kako me jedino ta djeca vesele(mozda sam grozna),znam da su sva djeca ista,ali nekako nisam ni trunku ljubomorna na te roditelje.Hvata me uzasna tuga kad vidim zene koje bez prolema rađaju,a ja ne mogu.Znam da vam se ne moram opravdavati i da vi sve to shvacate,jednostavno si nemogu pomoci.Od kada sam imala inducirani porod jos mi je gore,jer smo tesko dosli do trudnoce,a onda nas je jos potrefila malformacija bebice.Od onda na one koje bez problema zatrudne i rode zdravu djecu(samo nek su zdravi)sam uzasno ljubomorna,tj. muci me ta nepravda.Mozda sam jos previse osjetljiva pa tako pisem.

[ina33]

Drage moje,

ja razumijem sve reakcije, jer sam i sama "zbrčko" i u ovih 6 godina sam sve faze prošla - i to da me baš bilo briga jer sam a) ili se bavila jednom drugom svojoj boljkom koja nosi puno više fizičkih kroničnih boli i "psihopatnje" ili b) bila uvjerena da će uspjeti prirodno i odugovlačila sam s IVF-ovima, dijelom i zbog straha da mi se osnovna bolest ne pogorša (vezano na neplodnost moja je dijagnoza "idiopatska neplodnost" uz par "sitnica" - sedlasta maternica, malo zbrčkani ciklusi al bez dijagnoze, muž malo lošiji spermiogram itd. pa kao ima nade i za prirodno - sad inspirirana s algoritmom istraživanja autoimunih problema koji sam naučila od Tigy krećem i u tom pravcu pa možda što tamo nađem konkretnije kao uzrok), i to da sam bila ljubomorna na sve kojima je zdravlje općenito, a zatrudnit i rodit posebno "piece of cake", i to da sam bila ljubomorna na one kojima je IVF uspio iz npr. 1. pokušaja ili inseminacija, do toga da su mi i IVF djeca i trudnice i sva druga djeca i trudnice gušt i veselje i inspiracija (trenutna faza )....

Mislim da je zdravlje i unutarnji mir najvažnije svakom čovjeku i to je samo po sebi "čudo života" i svaki čovjek ima svoj posebni "ključ" kako doći do tog stanja, a nekome dođe još "čudo II" (bebač) to je fakat super...

[MARI]

U potpunosti se slažem s katitom17 i Danielom32.
Ni ja nisam mogla vjerovati da je gospođa to izgovorila i, što je još gore, da se tako osjećala. Puno puta sam imala priliku vidjeti IVF dječicu na klinicu i oni su za mene uvijek značili samo radost i nadu. Nije mi palo na pamet da netko zbog tih prekrasnih bića može osjećati zavist, ljubomoru ili bilo koji negativan osjećaj.
Poseban mi je bio doživljaj kad sam nakon poveće bete išla na 1. UZV. Luči je pronašao 2 gestacijska mjehura. Onako ushićena otišla sam kod sestre vratiti papire i kad sam izlazila iz njihove sobe, na vratima su me dočekala dupla kolica s prekrasnim bracom i sekom od 5 mjeseci. Bio je sunčan dan i roditelji su ih doveli doktoru i sestrama da ih vide.
Kompletna krcata čekaonica gledala je u mala čuda i osmjehivala se. Posebno je lijepo bilo vidjeti taj osmijeh na muškim licima. Bilo je najmanje 50 ljudi.

[rvukovi2]

Ja bih vas samo htjela pitati zar mislite da postoje dobri i loši osjećaji?

Kako možemo suditi o onome što osjećamo.
Aleksandra je priznala kako se ona osjećala i u tome ne može biti ništa loše.
Sasvim je normalno biti i ljubomoran i potišten, ljut i razočaran, i sretan i nesretan zbog drugoga.
Ja smatram da je pozitivno to što je ona rekla iskreno ono što je osjećala, manje je bitno koji je to osjećaj bio.
I važno je sebi iskreno osvijestiti što osjećaš u određenoj situaciji, ne znam zašto bi trebalo bježati od toga.

Mi žene smo odgojene uglavnom tako da budemo dobre curice, koje se nikome ne zamjeraju, ljubazne, susretljive. To je ono što nam društvo i okolina nameće.
Ali to su doslovno "okovi" koji ženama ne daju disati.

No dobrota i pristojnost ne unosi u naše živote divne snove.
Treba biti hrabra pa se suočiti i s onim dijelom svoje ličnosti koji je mračniji, isključiviji, ljubomoran, sebičan, iskorištavački. Priznati sebi da si i to ti i tako ogoljena pred sobom i s tim dijelom svoje ličnosti uspostaviti što idealniji odnos.
Iskreno dozvoliti sebi da se stvori tenzija između onog što su nas učili da budemo i onog što uistinu jesmo.

Na taj način se možemo pretvoriti u puno kompletnije žene, koje koriste sve što im je majka priroda dala, da budemo mudre.

A to je ono što je Aleksandra u tim spornim rečenicama izrekla.
Ona je to sa sobom raščistila i dopustila si biti iskrena prema sebi i drugima i biti žena, kakve žene uistinu jesu.

[pino]

Drage moje,

ja sam cijelo vrijeme na postupcima zavidno gledala obitelji s malom djecom po trgovinama. Priznajem to slobodno. I zavidjela sam zenama koje su zatrudnile na prvom postupku i koje su opsesirale oko toga da li vratiti 1, 2 ili 3 embrija jer su bile sigurne da ce imati trojke. I kad je dosla jedna zena kod doktorice pokazivati slike s rodjenja i svi su se sjatili oko nje kako je dijete slatko itd, tesko mi je to bilo slusati, a jos teze mom muzu koji je skoro izletio van. Nisam mrzila djecu, i ne mrzim ih i ne osjecam nikakve zle osjecaje prema djeci ili njihovim roditeljima. Ali me njihova sreca podsjecala na moju nesrecu u trenutku kad se ne zelim sazaljevati, ne zelim plakati, ne zelim misliti na to hoce li ili nece uspjeti, zelim se distraktirati od boli koju nosim i koja poludi na svaka mala podsjecanja.

Neke klinike ovdje imaju posebne cekaonice za parove s djecom, ili im savjetuju da djecu ostave kod kuce iz obzira prema drugima.

[katita17]

...Ona je to sa sobom raščistila i dopustila si biti iskrena prema sebi i drugima i biti žena, kakve žene uistinu jesu.

...zanimljivo :/ , ja se ograđujem od ispada iskrenosti takve vrste , žao mi je ali ja uistinu nisam takva žena .
... i još nešto , prve slike malog Olega po svim novinama ne uklapaju se u takav iskren stav ... možda prema sebi ali ne prema drugima ...

[Metvica]

Cure, dovoljno nam je teško samima sa sobom i našom mukom. Hajde da ne procjenjujemo tuđu, koja nam je i previše slična.
Ako koja od nas nema baš nikada osjećaje težine, boli, zavisti ili preosjetljivosti kad vidi drugu djecu i trudnice i ako je sasvim iskrena prema sebi i nama i kaže da osjeća samo radost - ja bih rekla "blago njoj". Prirodno je da se osjećamo svakako, a najveća većina nas vjerojatno osjeća radost, ali i razne mješavine s tugom, ljutnjom, zavisti... (Vidi temu "vaša prijeteljica je trudna" s foruma Beta http://www.alianna.net/Beta/forum/viewtopic.php?t=225)
Ne bih željela prosuđivati tuđe osjećaje. Pogotovo što vjerojatno većina nas prolazi puno nerazumijevanja ljudi oko nas, pa mi se čini da bi bilo važno da barem mi iz iste priče ne otežavamo jedna drugoj.
Što se Aleksandre tiče, žena je učinila vrlo važnu stvar - javno je priznala svoj problem, učinila da se o njemu govori, vjerujem da je bitno pomogla senzibiliziranju javnosti za naš problem. Svaka joj čast, mogla je ići na privatnu kliniku i šutiti o svemu. Ogolila je svoju privatnost javno, što ja prva ne bih učinila. Što se mene tiče, hvala joj na tome.
Svaka od nas ipak je različita i mislim da je u svemu tome manje važno da li neka od nas, dok čeka postupak na klinici, rado vidi čudesnu bebu ili ne.

[nela]

Meni je Aleksandrina izjava baš pomogla i mislim da mogu razumijeti kako se osjećala.
Imala sam tri spontana, popraćena gomilom svavakvih osjećaja i da - među njima je bilo čak i zavisti.
Ne mislim da sam zbog toga loša niti da bih se trebala sramiti.

Sve ostalo što bih o tome mogla reći već je napisala rvukovi2.

[Daniela32]

Ovdje ne pričamo o običnim trudnoćama nego o IVF trudnoćama, po meni je to različito. Kao što sam ranije rekla, meni su ti "stvarni dokazi" pomagali da pobijedim pesimizam i skepticizam. Aleksandri ne zamjeram na njenim osjećajima, samo su mi bili čudni i posve me iznenadili. Jer znam kako smo se ovdje na forumu radovali IVF trudnoćama i poslije djeci, pa sam mislila da je tako i u stvarnosti. Ipak mi se čini da se još uvijek više ljudi raduje IVF djeci u čekaonici, nego što ih bole (puno više). Pa mi je malo neprimjerena njena autoritativna uputa ljudima u takvoj situaciji kako inkognito pokazati bebu doktoru.

[dimk]

nUpotpunosti potpisujem rvukovi2.
Ja se osobno veselim svakoj bebi a pogotovo kad je rođena nakon teškog i trnovitog puta koji svi mi koji imamo problema sa neplodnošću prolazimo.Ali bilo je faza kada sam osjećala zavist prema onim koji su to uspjeli,nije to bila zloba zbog njihovog uspjeha jednostavno sam htjela ja biti na njihovom mjestu,ja sam htjela svoga anđela i nekako mi se činilo da bi već trebao doći red na mene.Mislim da je to osjećaj koji je svaka od nas barem jedanput osjetila jer svi smo mi samo ljudi.Dali si to netko želi priznati ili ne to je njegova stvar ali za mene su hrabri oni koji mogu priznati da nisu savršeni.

[katita17]

Ma dajte cure saberite se , ne dozvolite da vas ponesu neki niski osjećaji pod krinkom iskrenosti .Psihologinja Mindoljevićje napadaje iskrenosti dobila je nakon rođenja svog djeteta i u svojoj potrebi da razgoli dušu ona priča o napadanju trudnica kojima je to uspjelo prije nje i zamjera roditeljima na "pokazivanju" svoje djece dok istovremeno svog mališu povlači po svim novinama .U svemu tome ne vidim ni mrvicu zrelosti , mudrosti a najmanje iskrenost.Vidim jedino i samo licemjerje .Žao mi je ako će nekome ovo zvučati preoštro ali pošto je psihologinja Mindoljević u svom "izlaganju" često počinjala rečenice s "mi žene koje smo to prošle , ili prolazimo", imam potrebu da se ogradim od njezinog stava . Ponavljam, nisam ni najmanje zavidna na ni jednu dobivenu trudnoću, ni na jednu objavljenu sličicu čedesne bebe , dapače kada kažem da mi je drago zbog svake od vas onda to stvarno i mislim .Nadam se da je i kod većine cura tako jer bih voljela da kad jedna drugoj šaljemo dobre vibre to bude od srca a ne s figama u džepu.

[pino]

katitia,

perspektiva onih koji prodju vise neuspjelih pokusaja ili spontanih je puno ambivalentnija od onih koji kroz to nisu prosli (makar isli na potpomognutu). U biti na pocetku i prvom postupku su ljudi jako poletni i optimisticni jer napokon pokusavaju nesto s realnom sansom. Jedino s neuspjesima dolazi bol. Citala sam post jedne zene koja je u sobi punoj trudnica cekala na svoj ultrazvuk gdje ce joj potvrditi spontani. A iz druge sobe su se culi otkucaji srca. Za rasplakat se. Toj zeni je dozvoljena zavist.

Mozda ova zena o kojoj pises ne govori za tebe, ali po onome sto si napisala, kuzim kako se je zena osjecala, a po onome sto citam na US forumu, i bar 90% zena koje su iskusile neuspjeh. Zapravo kad citam ovaj forum, cudim se kako su svi ovdje optimisticni i dobro nastrojeni prema okolini. Ako ne znas kako se zena osjecala, mozda nisi prosla kroz zbilja tesku situaciju, u kom slucaju blago tebi, i zelim ti da nikad ne prodjes kroz to.

[Daniela32]

Nešto razmišljam i kužim da cijelu stvar gledam previše iz svoje perspektive. Naime, ja sam trudnoću postigla nakon 8 godina, 2 vanmaternične, 2 lpsc i jedne laparotomije, propuhivanja jajovoda, 6 mjeseci pseudomenopauze, 2 inseminacije i 4 IVF-a. Meni se to čini kao solidna povijest bolesti i da nitko nakon svega toga ne bi trebao biti ljubomoran.

Međutim, može biti da u čekaoni postoji žena koja je nakon 20 godina TTC još uvijek u postupcima, ima iza sebe preko 30 pokušaja (znam više takvih), ima već 46 godina... Njoj se ovo moje čini kao piece of cake, čini joj se da sam brzo i lako došla do djeteta. Odavno je prošla fazu kad se radovala IVF djeci. A valjda je to to...

[MIJA 32]

Mene sva djeca vesela;osobito čudesna djeca.
Ona mi daju "vjetar u leđa" da sve izdržim,da ne odustanem,bude mi nadu da ću i ja uspjeti.
Kad smo dobili dijagnozu i krenuli u prvi postupak ja nisam željela s nikim pričati u čekaoni bolnice,gutala sam na Rodi sve vezano uz neplodnost,čitala priče sretne i nesretne i vidjela se samo u sretnima.
Nisam željela u bolnici pričati sa mojim suborkama jer sam bila uvjerena da tamo ne pripadam mislila sam "Sad sam tu i za jedno 3 god. ponovo kad krenem po drugo dijete"Nisam željela slušati priče o 3,5,7 postupku jer ja tu ne pripadam.
Tako sam mislila na početku;sada nakon 6 Ivf-a pričam sa svima i nadam se da će baš ovaj put biti uspješan i vidim puno žena koje ne žele s nikim razgovarati i znam da su 1 put u postupku i da se osjećaju kao ja prije 6 godina.
Ja sam recimo ljuta na ljude koji imaju djecu pa se ne brinu adekvatno o njoj;poznam mamu čije je bebica jedva preživjela porod ,a sad joj je cijeli dan u 1 peleni,više zmazana nego čista,o prehrani da i ne govorim....e onda sam ljuta...zato kaj majčinstvo i odgoj shvaća olako,zato što doji i puši...zato što joj ide na živce dojiti :shock: zbog toga sam luda i ponekad bi joj svašta rekla i kažem al ona ne čuje ili ne želi čuti.Na kraju si mislim tko sam ja da sudim o njenim odgojnim metodama,osim toga ni ne doživljava me jer nemam svoje dijete još.
Što se tiče A. možda se doista tako osjećala u tom trenutku i to iskreno priznala,to je bio njen osjećaj i ona se morala nositi s njim...tko smo mi da ju osuđujemo?

[sanja74]

Svaki put kad sam na SD, čekanje kratim gledajući fotografije "čudesnih" beba, a svako dijete koje dođe u tu čekaonu, svaka trudnica potpiruju mi nadu da i sve nas čekaju čudesne bebe. Samo ako budemo dovoljno uporne.

Prije mjesec dana sam ležala čekajući kiretažu u sobi punoj trudnica/rodilja. I bilo mi je grozno.. al ni u jednom trenutku nisam mislila da su mi one nešto krive.. Samo sam se pitala hoću li i ja jednom tako slati sms-ove i nazivati prijatelje javljajući im kojeg spola mi je dijete, koliko dugo i teško. I to je boljelo..
Nemogućnost rađanja.

U zadnjem postupku vodili smo Keti na SD (ne volim je ostavljati nikom osim MM, a on je išao sa mnom na kontrole), i nisam primjetila da je ikom "smetala". I osoblje bolnice, i cure u čekaonici su joj se smješkale i komunicirale s njom.

[Metvica]

Voljela bih da nam se ne desi podjela na one koje se vesele IVF (ili svim) bebama i one koje razumiju Aleksandru (iz čega valjda ispada da se mi njima ne veselimo).
Može nam se njena izjava ne sviđati, ne biti bliska, možemo je ne razumjeti i misliti da bi bilo bolje da to nije rekla. No i dalje je možemo barem nastojati razumjeti.

Da, i mene oduševljavalju MPO bebe. A i one ostale. Samo me ponekad boli podsjećanje da nemam svoju. I mogu razumjeti da to neku ženu boli još jače, toliko da se možda ne može ni veseliti. Ne bih je zbog toga osuđivala.

[ivona p]

Ja nisam ljuta ni ljubomorna ni na čiju trudnoću, ni na čiju djecu, posebno na ivf trudnoće ili čudesne bebe. U vrijeme kad sam išla na prvi ivf moj brat je dobio malu bebu, mjesec dana ranije brat mm, i to je činjenica koju ne mogu ignorirati. Ne mogu ih izbjegavati zato što oni imaju djecu, a ja nemam, pa iako mi je malo neugodno kad me dok se igram s njima netko sa strane zna upitati "a kad ćemo mi?" bilo bi mi daleko gore i teže da nemam nikakvog doticaja s malim bebicama ili da se prema ovima bliskima ne znam ponašati.

Što se gđe. Aleksandre tiče baš me zanima da li bi tako iskreno progovorila i da nije uspjela!

[mala9]

Ma sve sam sigurnija da su moji osjećaji dobri i da ne potiskujem možda neke drugačije....Stvarno me vesele djeca mojih prijateljica,moji mali nećaci....pune mi baterije.Uzme me tuga često...ali samo zbog mojeg stanja,a ne zato što to netko drugi može,a mi još ne...

Ne kažem da jednom neću pokleknuti i ne osuđujem nikog....svi smo mi ljudi od krvi i mesa i imamo pravo na svoje osjećaje...pozitivne i negativne....Ali ja se trudim ne biti zavidna nikom i ne osuđivati nekog zato što uživa u osjećaju "biti mama" i imati dijete.Pa zar nije to ono što sve mi čekamo...i zar mislite da ćemo se moći suzdržavati od toga da to dijete nekud vodimo jer bi mogli nekog povrijediti?Niti je ona mlada mama koja je AM "povrijedila",tako mislila,niti sad AM misli da će nekog povrijediti,time što se slika sa svojim sinom.Ne znam kako je biti mama,ali mislim da je osjećaj toliko poseban da nam (pogotovo nama koje tako dugo čekamo) neće ostavljati prostora da razmišljamo kako će naše dijete nekog baciti u depru.I sigurna sam da ni one nisu tako razmišljale,jer osjećaj je istinski...mislim da to ne možeš odglumiti.

Stvarno mislim da ne bi bilo fer da pred svojim frendicama s kolicima
ili bušama,bježim i izbjegavam ih.A to što one pričaju o svojim klincima ,više nego o ičem drugom...pa to je normalno.Jel bi mi bile drugačije?Mislim da one nisu ni svjesne koliko pričaju o klincima...to je sad jednostavno njihov život i njihov prioritet... Nisu me isključile iz svojih priča...al malo je manje prostora za neke druge stvari (kaj se nosi,ko je koga i sl).....i to je normalno.

Ponavljam i ja imam teške trenutke...al trudim se misliti pozitivno...družiti se s klincima...i čekati strpljivo svoj trenutak...

Velika pusa svima....i onima "za" i onima "protiv"....

"samo za taj osjećaj"

[npjaksic]

Da njie uspjela nebi progovorila,nismo čuli za njenih 9 neuspješnih postupaka!
Mogu razumjeti da se tako osjećala kad je u čekaonici vidjela bebaća,ali ne mogu razumjeti kad je rekla da će Olega doći pokazati doktoru kad nikog ne bude u čekaonici,a onda se slika za novine:pa i mi žene koje nismo JOŠ dobile bebaća čitamo te novine,očito više ne misli na nas,sad je prešla u "normalne"mame :/
A tek ono bulažnjenje da je u wc-u srela neku trudnu poznanicu,a ova joj pokazala na trbuh,žena je ispala ratni zločinac!
Općenito mi se emisija nije svidjela,simpa su mi bile samo Leonarda i naša Begićka.

[ivstarce]

U mojoj pravnoj struci kažu:
"Odvjetnik koji zastupa samoga sebe ima budalu za stranku."
Aleksandra Mindoljević je psiholog. I to je njen najveći "grijeh" u ovoj izjavi.
Mnoge se žene osjećaju upravo onako kao što je ona izjavila, samo je njena izjava u javnosti izazvala zaključak da se u IVF klinike ne bi smjela dovoditi djeca.
Opravdano je i da su neke žene burno reagirale.

Dobro je da svatko ima stav prema svojoj bolesti, ali je nužno takav stav izgraditi i u odnosu na druge.
Koliko ljudi toliko ćudi. Svaka od nas je različita. No, mislim da malo zaboravljamo, ili s druge strane, nismo dovoljno upućene, da stanja u koja su nas dovele učestale stimulacije jako utječu na našu psihu.
Tijelo puno hormona utječe na nečije ponašanje, a posebno na ponašanje žene. Ne samo da se fizički mijenjamo,već i psihički mijenjamo strukturu svoje ličnosti.
Hormoni divljaju, mi ih ne možemo obuzdati, pa se ponekada ponašamo malo neprimjereno.
Naravno da za to postoji opravdanje.

Moram vam priznati da cijeli forum pršti od hormona. Ja osobno nikome ne zamjeram takve reakcije, jer znam da su normalna posljedica općeg stanja organizma.

[Timmy]

Metvice

[Metvica]

Hvala draga!
i tebi i LKM

[veda]

Juče sam bila kod Lučingera i došla je jedna žena s dvije prekrasne djevojčice (oko 4 godine) da pozdravi njega i Jukića, kako su sestre rekle curice su Jukićeve. Mene je pogled na njih silno razveselio i dao mi nadu.
Što se tiče trudnica bila sam jedino jako ljuta i povrijeđena kad sam ležala u bolnici radi vađenje mioma, kraj mene žena koja je u šestom mjesecu trudnoće izgubila bebu pa nam je u sobu upala jedna dama "koja je tošla na abić pa će brzo doma" i bila je flegma kao da će joj vaditi zub. Kad je ona to izgovorila ja i moja cimerica smo jedva sakrile suze. Užasan osjećaj.

[laky]

nadam se da se naše mame neće ljutiti.nasla sam ovu temu i digla topić iz dva razloga...
1.da vidim(o) kako su nase maratonke dosle do svojih bebica a imale su iste nedoumice,strahove kao i mi sve koje čekamo

2.da se opet uvjerimo da su nasi osjećaji kada vidimo neku novu trudnicu (uz radost i neka tuga -zasto nisam ja) potpuno normalni ...znam ja da mi to znamo


cure hvala vam sto ste s nama i sad kad imate svoje bebice....

[ina33]

nadam se da se naše mame neće ljutiti.nasla sam ovu temu i digla topić iz dva razloga...
1.da vidim(o) kako su nase maratonke dosle do svojih bebica a imale su iste nedoumice,strahove kao i mi sve koje čekamo

2.da se opet uvjerimo da su nasi osjećaji kada vidimo neku novu trudnicu (uz radost i neka tuga -zasto nisam ja) potpuno normalni ...znam ja da mi to znamo


cure hvala vam sto ste s nama i sad kad imate svoje bebice....

Of kors, of kors. Često se i sama toga sjetim u promišljanjima da li pokazivat naše milo. Ničiji stavovi nisu beton (dobro, nisu baš svačiji ni pijesak), ali normalno je da se mijenjaju. Ja se sama sebi smijem i čudim koliko sam se mijenjala, a zastupnik sam paradigme da ne može se starog psa (ja) naučit novim trikovima. Od toga da me forum i vibranja u početku nerviralo (ono, it's not me), a vidi me sada - ček aut broj postova . I tako u životu za milijun stvari. Većina nas prolazi slične faze .

[rvukovi2]

stvarno si iskopala ovu temu iz prašine pa sam baš išla gledati što sam prije dvije godine-znači prije nego sam rodila, uopće mislila o tome.

baš prije te dvije godine-sam prvi i jedini put pukla na prsustvo trudnice u društvu u kojem sam bila.
ranije, koliko god da sam patila zbog neplodnosti nisam bila ljubomorna na druge-previše sam bila u svom điru.

na tu trudnicu sam pukla samo zato jer su mi nekon svih grozota otkrili još i tumor i što sam mislila da ću zbog toga zauvijek ostati bez ijedne nade za djetetom.
nisam vikala na ženu, da ne mislite da sam takva rospijetina nego sam se rasplakala ko kiša u milisekundi nakon što je sjela onako sva ozarena pokraj mene i morala sam otići jer se nisam mogla suzdržati.

zaista su to bili teški trenuci koji su srećom prošli.

[storiatriste]

Svevremenska tema, bravo laky!
Nisam ljubomorna na "naše" IVF trudnoće, ali primijetila sam da to ne mogu reć i za one "obične". S vama se radujem svakoj trudnoći jer znam kroz šta prolazimo, kolika su odricanja, koliko to želimo, dok kod "običnih" trudnoća malo iskosa gledam, kao zašto ona može, a ja ne?! To nam je u prirodi, zavidni smo kad drugi ima nešto što mi želimo a ne možemo dobiti i još ako to dobije bez imalo truda i odricanja

[ina33]

Ja sam bila "fazasta", prvo su me veselile trudnice (kad sam mislila sad ću i ja skoro), onda su me bedirale, a ja se susprezala i glumila normalu, pa su me bedirale pri čemu sam sasvim prihvaćala to da me bediraju i da je to OK i normalno i štedila sebe stresnih susreta tipa krstitki djece ne baš bliskih prijatelja - jer neće njima moj nedolazak nešto specijalno značit, a meni će prištedit malo muke (kako su se IVF-ovi i operacije redali, imala sam potrebu baš se tetošit, volit, mazit i pazit koliko god mogu). A za jedan Božić (opterećen svom simbolikom rođenja malog nevinog djetešca i obiteljskog života) i Novu smo kidnuli na putovanje u inozemstvo jer nam se tako nekako poklopilo da bismo bili ostali sami na Novu ili proslava s obiteljima s malom djecom. Bedirale me nikad nisu jedino trudnoće baš dragih i bliskih, jedino mi je bilo teško slušat kad bi me, pri objavama, počele tješit "ma i vi ćete sigurno" (šiznula bih na ovo "sigurno"). Pa onda je bilo faza di bi mi stvarno bivalo žao koliko bi nekima bilo teško reć' da su trudni i znala sam da im srce lupa kad me zovu pa sam im pokušavala olakšat i onda bi u svemu tome došlo veselje - ono, od srca, ma baš dobro za njih. Pa su me onda opet trudnoće počele skroz veselit i već sam se u potpunosti bila pomirila da ćemo vjerojatno ostat bez svoje biološke djece, ali da ćemo vjerojatno uspjeti posvojiti i zašto ne uživat u sreći dragih nam ljudi na bilo kojem planu, pa i mi ćemo njih razveselit nekim našim sretnim trenucima i uživat ćemo zajedno. Pogotovo su mi počele sve IVF trudnoće bivat stvarno sreća - ono, ajde, hvala Bogu da je upalilo, kad sam na svojoj koži osjetila koji je to long shot i sreća za sve sudionike priče - pacijente i doktore (iz moje idiopatsko-maratonske perspektive). MM nije nikad prešao u ovu treću fazu pomirenja i uvijek se pitao "zašto nismo mi, zašto ne može ovaj put bit dobitan" (kad bih mu javila ko je od moje IVF tranše ostao trudan). U tim trenucima bi naš odnos bivao opterećen, ali bi onda svak otišao nekako u svoj kut u duši - on u svoj odtugovat malo, ja u svoj čekat da ga neka tuga prođe i respektirat njegovu potrebu da tuguje i samuje. Osobno sam mislila da će me, ako baš ne dođemo do našeg djeteta, što nije bilo nerealno, na ovaj ili na onaj način, malo žacnut u prvom trenu kad čujem da je netko trudan i prihvatila taj svoj osjećaj kao normalan jer je ta priča dio našeg života. Iskreno, nisam baš vjerovala da će se naša priča odigrat s ovakvom vrstom hepienda, realnija mi se činila nada u posvojenju. I kad je ta nada počela rasti, kao i neki mir da ćemo mi na neki način kao par tj. obitelj bit OK i sretni, bilo kako bilo, iskreno sam se u svom srcu počela veselit bilo kakvom dolasku djece u obitelj - rođendanu, ili kako dolje zovu "dođendanu" .

[Superman]

ina33,
i zaista, hvala ti što si još uvijek s nama

[ina33]

To nam je u prirodi, zavidni smo kad drugi ima nešto što mi želimo a ne možemo dobiti i još ako to dobije bez imalo truda i odricanja

Uh... Ali, na kraju, svak nešto ima, a nešto nema, svakom nešto lako dođe, a nešto teško. Ovo me podsjetilo na nešto. Sjećam se jednom stojimo mi na semaforu u našem klimatiziranom karavanu, a na semaforu Romkinja, vise po njoj djeca, i prosi. I gledam ja nju kroz staklo auta - i mislim se koliko smo blizu, samo nas staklo dijeli, a svjetovima daleko. Njoj je moj život, moje s lakoćom stečeno obrazovanje i glatko dobiveni poslovi SF, a meni njena djeca i njena lakoća zatrudnjivanja i rađanja, njeno zdravlje, ništa manji, ako ne i veći SF. I mislim se, pa Bože moj ili viša silo, pa što nisi ovo pravednije uredio - kad ona već ima djecu pa daj joj mog karavana i sve moje. Ili daj meni djecu. Nego ti ovako, nepravedno, a onda se poslije pitam što je pravedno, a što nepravedno, ali to je već neka druga priča....

[storiatriste]

Njoj je moj život, moje s lakoćom stečeno obrazovanje i glatko dobiveni poslovi SF, a meni njena djeca i njena lakoća zatrudnjivanja i rađanja, njeno zdravlje, ništa manji, ako ne i veći SF. I mislim se, pa Bože moj ili viša silo, pa što nisi ovo pravednije uredio - kad ona već ima djecu pa daj joj mog karavana i sve moje. Ili daj meni djecu. Nego ti ovako, nepravedno, a onda se poslije pitam što je pravedno, a što nepravedno....

Istina.....

[ninatz]

Tema je divna, laky hvala što si je podigla.
I moji osjećaji su podijeljeni i nikada neznam kako će djelovati na mene nova trudnica, naravno osim MPO trudnica koje me neizmjerno obraduju.
Ali podsjetilo me na moju reakciju na trudnice, nakon vanmaterične prirodne trudnoće koja se desila nakon 6. god MPO borbe. Jednostavno nisam mogla da zadržim suze kada bi ugledala trudnicu, na ulici u prodavnici i sl.. Nisam osjećala ni ljubomoru ni zavist, jednostavno sam plakala zbog nas, mene i MM.
Evo i sada dok ovo pišem , vjerovatno zato što sam ponovo u postupku, a možda i ne.
Ali dobro je dok se bilo šta osjeća, makar i tuga, dok ne dođemo do sreće.

[njumi]

ina

[ici]

Imala sam svakakvih faza,nikada nisam bila tip žene koja samo misli o djeci i želi pošto poto dobiti djete,čak mi nisu ni sva djeca bila slatka(nisu ni danas )u takvoj fazi nisam baš puno patila za djecom ni bila ljubomorna na trudnice iako smo već tada znali da ćemo jedino pomoću IVF-a moći imati djete dok je MM tip koji je uvijek znao sa dijecom i njega je njegova dg užasno pogodila i nikako nije mogao se pomoriti sa činjenicom da neće imati djece,onda sam bila u fazi šta ima veze da ni nemamo djece sada sam uvjerena da je to bio obrambeni mehanizam na bol koja bi se javljala kad bi sa prijateljicom razgovarala o tome.A sada ni sama ne znam u kojoj sam fazi ne znam dali sam ljubomorna ili tužna zašto nisam ja ali znam da u meni raste sve veća želja za djetetom i mislim da je to moj uspijeh pa makar i ne dobili dijete.

[storiatriste]

Ici

[ina33]

Ici

x

[Superman]

Djeca, vesele me neizmjerno...
Trudnice, gledam ih sa čežnjom i pitam se, pitam, kako li će izgledati moj stomak jednog dana....(uz uvijek prisutnu malenu dozu straha, koju nikako ne mogu eliminirati, da postoji mogućnost da to nikada neće biti)
Ali kad čujem rad CTG aparata, (a često sam u bolnici) nešto me stegne oko srca, svaki put... Onda žurnim korakom brzo prođem kraj prostorije iz koje dopire taj zvuk....duboko udahnem i život ide dalje....

[ina33]

Ali kad čujem rad CTG aparata, (a često sam u bolnici) nešto me stegne oko srca, svaki put... Onda žurnim korakom brzo prođem kraj prostorije iz koje dopire taj zvuk....duboko udahnem i život ide dalje....

Sad si me stvarno dirnula . Vjerovala ili ne, na taj zvuk sam se i ja rasplakala (na zvuk Aninog CTG-a dok sam bila prikopčana prvi put pred porod). Bilo mi je stvarno nevjerojatno da se to meni događa i da smo dotle stigli i da sad kao ja idem na porod, samo sam se okrenula prema zidu i doslovno se tresla, nije me nitko skužio). Ludo je to sve. Još mi se uvijek čini da će mi netko reć - daj, šta se foliraš tu s tim djetetom, helou, stara...

[rahela]

Nisam psiholog , ali svaka nova dobivena trudnoća cura koje su bile sa mnom , i vas tu na frumu me izrazito veseli , kako zbog vas , tako i iz sebičnih razloga ... čini mi se da sam i ja sve bliže cilju .

ja ću samo potpisati tebe
i od srca ti želim veliku betu, prekrasnu trudnoću i najljepšeg malog bebača u zagrljaju

[rahela]

sad tek vidim da je tema od prije 2 godine

ali, da potvrdim, nisam ljubomorna ni na jednu trudnicu, pogotov ni na jednu koja zna što znači iz mjeseca u mjesec čekati, nadati se, dobiti M i živjeti sa razočaranjem svaki mjesec

sva djeca su mi prekrasna, trbuhe bih tako pomazila i poznatima i nepoznatima...

ali, da, i ja jedva čekam da ponovo prođem kroz SVOJU trudnoću i dobijem SVOJU bebicu

[iva77]

da se nadovežem na ovu temu
nisam ljubomorna na trudnice a kamo li na MPO trudnice dapaće sretna sam kad znam što su prošli da dođu do svog mene ubija pomisao kako dvoje ljudi odu u sobu i naprave dite a koji mi trnovit put moramo proći da bi dobili svojeg i još nešto me zasmetalo
ovdje jedan braćni par ima 15 djece u razgovoru snjima veli meni taj ćovjek pa mi se volimo zamislite
pa se pitam zar se mi manj volimo??? :?

[Sandrino]

u ovih devet godina prošla sam sve faze... i ponovila neke, ali obožavam djecu... sretna sam kada se rađa novi život
.. veselim se svakoj trudnoći, prirodnoj, ali posebno onoj čudesnoj.. i svojih dragih...
... jedino ono preko čega ne mogu preći, odnosno teško prelazim je namjerno pokazivanje i isticanje trudnoće koje sam doživjela od osobe iz obitelji svojeg supruga... samo da bi ta osoba pokazala ¨Evo ja mogu ono što ti ne možeš i ja ću imati ono što ti nećeš¨ Bolja sam i vrednija je sam stvorila život, iako si ti u svemu drugome bolja¨
A ja kažem...djeca su blagoslov i bogatstvo,imati djete nešto je najljepše... ali ne imati ih ne umanjuje tvoju vrijednost kao osobe! Nikako!

[Sandrino]

isprika zbog greškica..¨jer¨i ¨dijete¨, no kužimo se, zar ne!

[BHany]

Jedna maratonka i njena promišljanja...

Jedan mali, sitni, zločesti ubod zavisti koji malčice zaboli... Veselim se, sretna sam, stvarno... zbog svake trudnoće meni dragih osoba, osoba kojim sam okružena... ali ta jedna milisekunda i jedan neprimjereni osjećaj u njoj...Brzo prođe, ali svjesna sam da je tu i zbog njega se loše osjećam...

O da, na početku sam se znala rasplakati pred dućanima dječjih stvari...Kad sam se naučila nositi sa stanjem, više mi se to nije događalo...znala sam biti tužna, ali sam se nosila s tim (osim tog malog uboda koji sam i onda imala).

Onda sam i ja postala jedna od onih koji će uspjeti... I jedno vrijeme sam bila kao i svi drugi, bila sam tako obična i tako sretna s tom običnošću...sa slatkim brigama, kao i svi drugi... Uživala u sreći i blaženstvu djeteta koje smo imali... A onda samo svi poželjeli još jedno dijete i krenula ponovo, ali nije išlo/ne ide onako kako sam se nadala...nisam samo došla po smrzliće i uspjela...prošla sam FET, pa stimulirani, pa još jedan FET ... Da, opet sam ja drukčija. Oko mene su se već rodila druga, treće djeca, ponovo su tu trudnice...Danas se trudim dosta angažirati po pitanjima roditeljstva, okružena sam često roditeljima s djecom...i to me silno, silno veseli, kao što me vesele i ti „neki novi klinci“ ali ponovo se vratio i taj mali ubod...

I jos dva segmenta...jedan stari/novi, a jedan potpuno novi...

Prvi je kad me ljudi (često i potpuno nepoznati, u čekaonicama i sl.) napadnu da što ja čekam s tim drugim djetetom i kako smo sebični što ne želimo drugo ili više djece (naravno sve to malo više na finjaka) ili kad Hana nekom kaže da bi htjela brata ili sestru...a taj netko odgovori...pa to je bar lako samo nagovoriš mamu i tatu...Nekad si dam truda pa odgovorim da to kod nas nije niti lako niti moguće, a nekad ignoriram...ali uvijek zaboli. Ali to je isti onaj osjećaj koji sam imala i kad bi mi netko zvocao da zašto mi nemamo djece dok još nismo imali Hanu...

Drugi je jedan novi...kad si ljudi uzmu za pravo reći mi da trebam biti sretna što imam barem jedno dijete i da nisam normalna što se toliko patim idući po drugo. E to me dodatno razvizdi... Da se razumijemo..oko mene je puno divnih ljudi od kojih sam imala podršku i prvi puta, a imam je i sada, ali svako malo se pojavi neki biser koji smatra da ja trebam biti zahvalna Bogu što mi je dao jedno dijete...a ja se onda rastužim razljutim i pitam po čemu sam ja to drukčija od nekih drugih koji trebaju/žele/mogu imati više djece (ili im se jednostavno dogodi bez brige i pameti), a ja trebam biti zahvalna i nemati pravo niti na nadu...

Sad mi se čini da mi je post možda malo grub, ali pisan je iz duše i zato ga neću mijenjati...

[annabell]

Prvo pohvala za podizanje ove teme. Ja se danas osjecam bas tako da sam i otvorila forum u potrazi za nekom "ovakvom" temom (svi imamo takve dane, jel da?).
Drugo, htjela bih reci da mislim da ovi osjecaji "zavisti" i tuge koje neke od nas osjecaju kad vide "uspjesne" parove, nisu nista razliciti od onih koji se javljaju od ljudi koji su mozda manje uspjesni od nas, na nekom drugom polju, prema nama. Npr. sigurno neke od vas imaju prijateljice koje imaju manje srece u ljubavnom zivotu i "jos" se nisu udale, pa ih deprimira svaki odlazak na necije vjencanje (a uzasava hvatanje buketa!) i slicno.
Mislim da je to razumljivo i javljam se ovdje da priznam i svoj grijeh zavisti u tom smislu. Naravno, samo u pojedinim situacijama (inače obožavam sve bebice sebi bliskih ljudi, kao i sve čudesne bebe ma gdje bile). Ali ... pogledajte ovu situaciju: imam na poslu jednu dosta nepravednu, nepošteno konkurentnu i općenito kolegicu koju ne volim iz čisto profesionalnih razloga. Za moju dijagnozu nitko na poslu ne zna jer MM i ja nismo htjeli da to bude tema u radnoj sredini. Neki put mi se čini da su negativni osjećaji na poslu i naša dijagnoza, ono, dvije najlošije stvari u mom životu. Danas se svi vesele i pricaju o sretnom porodu gorespomenute kolegice po firmi...
Ma, naravno da je to još jedno Božje dijete i da mu želim iz dubine duše svu sreću, iskreno.
Ali MOJI osjećaji ZBOG MENE SAME su loši, tužni, negativni. I nekako, refleksni. Ne mogu ih potisnuti. Želim, ali ne mogu .

[lila_mk]

annabell da priznam da i ja imam takvu

koleginicu na posao. bas je zlocesta , uzecu odmor samo da je ne gledam al kad je nepodnosim , isto na posao niko nezna za moju dijagnozu i to zbog ove zloceste. toliko je losa sto od obicne bakterije ( kad sam jednom imala ) napravila je pravu famu kao da sam nedaj boze bolna od neznam sta vec.prepricala je svima i tako mi je bio nepodnoslivo . bog zna sta im sve rekla o meni.uzas prica i to sto treba i to sto netreba , ne mari moze li ta te povrjedi s njezinim konstatacijima. morala sam ovo negde napisati izvinite sto gnjavim.

sto se tice bebice, bas ih volim , ma sve, tamo gde sam kuma , zezaju me , da za moje kumce kupim toliko lepe stvari i toliko je volim , kao za svoje dete.

[ina33]

Sad mi se čini da mi je post možda malo grub, ali pisan je iz duše i zato ga neću mijenjati...

BHany, !

[laky]

sve mi prolazimo te faze i fazice
BHnany negdje sam na ovim stranicama pročitala super odgovor na sve pitanja .kad ćete ,sto niste i sli.

jedna od forumasica je napisala da je kad su je pitali sta čeka s drugim djetetom samo uzvratila pitanjem "A zasto pitas?"

sugovornik je ostao posr....... a tako je i zaslužio