Ja bih vas samo htjela pitati zar mislite da postoje dobri i loši osjećaji?

Kako možemo suditi o onome što osjećamo.
Aleksandra je priznala kako se ona osjećala i u tome ne može biti ništa loše.
Sasvim je normalno biti i ljubomoran i potišten, ljut i razočaran, i sretan i nesretan zbog drugoga.
Ja smatram da je pozitivno to što je ona rekla iskreno ono što je osjećala, manje je bitno koji je to osjećaj bio.
I važno je sebi iskreno osvijestiti što osjećaš u određenoj situaciji, ne znam zašto bi trebalo bježati od toga.

Mi žene smo odgojene uglavnom tako da budemo dobre curice, koje se nikome ne zamjeraju, ljubazne, susretljive. To je ono što nam društvo i okolina nameće.
Ali to su doslovno "okovi" koji ženama ne daju disati.

No dobrota i pristojnost ne unosi u naše živote divne snove.
Treba biti hrabra pa se suočiti i s onim dijelom svoje ličnosti koji je mračniji, isključiviji, ljubomoran, sebičan, iskorištavački. Priznati sebi da si i to ti i tako ogoljena pred sobom i s tim dijelom svoje ličnosti uspostaviti što idealniji odnos.
Iskreno dozvoliti sebi da se stvori tenzija između onog što su nas učili da budemo i onog što uistinu jesmo.

Na taj način se možemo pretvoriti u puno kompletnije žene, koje koriste sve što im je majka priroda dala, da budemo mudre.

A to je ono što je Aleksandra u tim spornim rečenicama izrekla.
Ona je to sa sobom raščistila i dopustila si biti iskrena prema sebi i drugima i biti žena, kakve žene uistinu jesu.