Mene sva djeca vesela;osobito čudesna djeca.
Ona mi daju "vjetar u leđa" da sve izdržim,da ne odustanem,bude mi nadu da ću i ja uspjeti.
Kad smo dobili dijagnozu i krenuli u prvi postupak ja nisam željela s nikim pričati u čekaoni bolnice,gutala sam na Rodi sve vezano uz neplodnost,čitala priče sretne i nesretne i vidjela se samo u sretnima.
Nisam željela u bolnici pričati sa mojim suborkama jer sam bila uvjerena da tamo ne pripadam mislila sam "Sad sam tu i za jedno 3 god. ponovo kad krenem po drugo dijete"Nisam željela slušati priče o 3,5,7 postupku jer ja tu ne pripadam.
Tako sam mislila na početku;sada nakon 6 Ivf-a pričam sa svima i nadam se da će baš ovaj put biti uspješan i vidim puno žena koje ne žele s nikim razgovarati i znam da su 1 put u postupku i da se osjećaju kao ja prije 6 godina.
Ja sam recimo ljuta na ljude koji imaju djecu pa se ne brinu adekvatno o njoj;poznam mamu čije je bebica jedva preživjela porod ,a sad joj je cijeli dan u 1 peleni,više zmazana nego čista,o prehrani da i ne govorim....e onda sam ljuta...zato kaj majčinstvo i odgoj shvaća olako,zato što doji i puši...zato što joj ide na živce dojiti :shock: zbog toga sam luda i ponekad bi joj svašta rekla i kažem al ona ne čuje ili ne želi čuti.Na kraju si mislim tko sam ja da sudim o njenim odgojnim metodama,osim toga ni ne doživljava me jer nemam svoje dijete još.
Što se tiče A. možda se doista tako osjećala u tom trenutku i to iskreno priznala,to je bio njen osjećaj i ona se morala nositi s njim...tko smo mi da ju osuđujemo?