Ma sve sam sigurnija da su moji osjećaji dobri i da ne potiskujem možda neke drugačije....Stvarno me vesele djeca mojih prijateljica,moji mali nećaci....pune mi baterije.Uzme me tuga često...ali samo zbog mojeg stanja,a ne zato što to netko drugi može,a mi još ne...

Ne kažem da jednom neću pokleknuti i ne osuđujem nikog....svi smo mi ljudi od krvi i mesa i imamo pravo na svoje osjećaje...pozitivne i negativne....Ali ja se trudim ne biti zavidna nikom i ne osuđivati nekog zato što uživa u osjećaju "biti mama" i imati dijete.Pa zar nije to ono što sve mi čekamo...i zar mislite da ćemo se moći suzdržavati od toga da to dijete nekud vodimo jer bi mogli nekog povrijediti?Niti je ona mlada mama koja je AM "povrijedila",tako mislila,niti sad AM misli da će nekog povrijediti,time što se slika sa svojim sinom.Ne znam kako je biti mama,ali mislim da je osjećaj toliko poseban da nam (pogotovo nama koje tako dugo čekamo) neće ostavljati prostora da razmišljamo kako će naše dijete nekog baciti u depru.I sigurna sam da ni one nisu tako razmišljale,jer osjećaj je istinski...mislim da to ne možeš odglumiti.

Stvarno mislim da ne bi bilo fer da pred svojim frendicama s kolicima
ili bušama,bježim i izbjegavam ih.A to što one pričaju o svojim klincima ,više nego o ičem drugom...pa to je normalno.Jel bi mi bile drugačije?Mislim da one nisu ni svjesne koliko pričaju o klincima...to je sad jednostavno njihov život i njihov prioritet... Nisu me isključile iz svojih priča...al malo je manje prostora za neke druge stvari (kaj se nosi,ko je koga i sl).....i to je normalno.

Ponavljam i ja imam teške trenutke...al trudim se misliti pozitivno...družiti se s klincima...i čekati strpljivo svoj trenutak...

Velika pusa svima....i onima "za" i onima "protiv"....

"samo za taj osjećaj"