Jedna maratonka i njena promišljanja...

Jedan mali, sitni, zločesti ubod zavisti koji malčice zaboli... Veselim se, sretna sam, stvarno... zbog svake trudnoće meni dragih osoba, osoba kojim sam okružena... ali ta jedna milisekunda i jedan neprimjereni osjećaj u njoj...Brzo prođe, ali svjesna sam da je tu i zbog njega se loše osjećam...

O da, na početku sam se znala rasplakati pred dućanima dječjih stvari...Kad sam se naučila nositi sa stanjem, više mi se to nije događalo...znala sam biti tužna, ali sam se nosila s tim (osim tog malog uboda koji sam i onda imala).

Onda sam i ja postala jedna od onih koji će uspjeti... I jedno vrijeme sam bila kao i svi drugi, bila sam tako obična i tako sretna s tom običnošću...sa slatkim brigama, kao i svi drugi... Uživala u sreći i blaženstvu djeteta koje smo imali... A onda samo svi poželjeli još jedno dijete i krenula ponovo, ali nije išlo/ne ide onako kako sam se nadala...nisam samo došla po smrzliće i uspjela...prošla sam FET, pa stimulirani, pa još jedan FET ... Da, opet sam ja drukčija. Oko mene su se već rodila druga, treće djeca, ponovo su tu trudnice...Danas se trudim dosta angažirati po pitanjima roditeljstva, okružena sam često roditeljima s djecom...i to me silno, silno veseli, kao što me vesele i ti „neki novi klinci“ ali ponovo se vratio i taj mali ubod...

I jos dva segmenta...jedan stari/novi, a jedan potpuno novi...

Prvi je kad me ljudi (često i potpuno nepoznati, u čekaonicama i sl.) napadnu da što ja čekam s tim drugim djetetom i kako smo sebični što ne želimo drugo ili više djece (naravno sve to malo više na finjaka) ili kad Hana nekom kaže da bi htjela brata ili sestru...a taj netko odgovori...pa to je bar lako samo nagovoriš mamu i tatu...Nekad si dam truda pa odgovorim da to kod nas nije niti lako niti moguće, a nekad ignoriram...ali uvijek zaboli. Ali to je isti onaj osjećaj koji sam imala i kad bi mi netko zvocao da zašto mi nemamo djece dok još nismo imali Hanu...

Drugi je jedan novi...kad si ljudi uzmu za pravo reći mi da trebam biti sretna što imam barem jedno dijete i da nisam normalna što se toliko patim idući po drugo. E to me dodatno razvizdi... Da se razumijemo..oko mene je puno divnih ljudi od kojih sam imala podršku i prvi puta, a imam je i sada, ali svako malo se pojavi neki biser koji smatra da ja trebam biti zahvalna Bogu što mi je dao jedno dijete...a ja se onda rastužim razljutim i pitam po čemu sam ja to drukčija od nekih drugih koji trebaju/žele/mogu imati više djece (ili im se jednostavno dogodi bez brige i pameti), a ja trebam biti zahvalna i nemati pravo niti na nadu...

Sad mi se čini da mi je post možda malo grub, ali pisan je iz duše i zato ga neću mijenjati...