Prvo pohvala za podizanje ove teme. Ja se danas osjecam bas tako da sam i otvorila forum u potrazi za nekom "ovakvom" temom (svi imamo takve dane, jel da?).
Drugo, htjela bih reci da mislim da ovi osjecaji "zavisti" i tuge koje neke od nas osjecaju kad vide "uspjesne" parove, nisu nista razliciti od onih koji se javljaju od ljudi koji su mozda manje uspjesni od nas, na nekom drugom polju, prema nama. Npr. sigurno neke od vas imaju prijateljice koje imaju manje srece u ljubavnom zivotu i "jos" se nisu udale, pa ih deprimira svaki odlazak na necije vjencanje (a uzasava hvatanje buketa!) i slicno.
Mislim da je to razumljivo i javljam se ovdje da priznam i svoj grijeh zavisti u tom smislu. Naravno, samo u pojedinim situacijama (inače obožavam sve bebice sebi bliskih ljudi, kao i sve čudesne bebe ma gdje bile). Ali ... pogledajte ovu situaciju: imam na poslu jednu dosta nepravednu, nepošteno konkurentnu i općenito kolegicu koju ne volim iz čisto profesionalnih razloga. Za moju dijagnozu nitko na poslu ne zna jer MM i ja nismo htjeli da to bude tema u radnoj sredini. Neki put mi se čini da su negativni osjećaji na poslu i naša dijagnoza, ono, dvije najlošije stvari u mom životu. Danas se svi vesele i pricaju o sretnom porodu gorespomenute kolegice po firmi...
Ma, naravno da je to još jedno Božje dijete i da mu želim iz dubine duše svu sreću, iskreno.
Ali MOJI osjećaji ZBOG MENE SAME su loši, tužni, negativni. I nekako, refleksni. Ne mogu ih potisnuti. Želim, ali ne mogu .