sreco, nekako razumijem kako si se osjecala. Nekad su stvarno suze najbolji lijek. Kcer i ja smo juce pokopale "brata". Napravila sam smotuljak od papira u kojeg sam ga poloziila, zavezala spagom i utaknula par malenih stabljika svijeze lavande. Pustila sam kcer da odabere mjesto za grobic. Predivno mjesto u sumi pored panja i paprati. Nazvale smo ga Mor (Duro Sudeta). Tamo sam isplakala sve suze, rekla sto mi je znacila ta trudnoca, koliko ce mi nedostajati uspomene koje smo kao obitelj planirali stvoriti sa njime, kako je bio voljen i zeljen i tako sam se rastala od njega. Ipak, tijesi me spoznaja da je on sada u najljepsem mjestu u Svemiru i da je moja predivna 2,5 godisnja kcerka bila pored mene. Sreco, mislim da postoji neki blagoslov u trenutcima tuge jer nas ona uci zahvalnosti. Zahvalnosti na nasim kcerima. I one zene koje nemaju niti jedno dijete, tuzno je kad se trudnoca ne dogadja, ali divna je stvar imati pored sebe osobu koju toliko volis da ti je nezamislivo da vas dvoje nemozete stvoriti novo bice kroz tu silnu ljubav koju osjecate jedno za drugo. Mnogi ljudi jos uvijek traze nekoga pored koga ce se tako osjecati...