Čujte ovo. Neki dan nađe moja Ema dvije knjižice, u koje sam pisala pjesme od 2002. godine sve do 2009. I objasnim joj što je to... I shvatim da 5 godina nisam napisala ni jednu pjesmu. Ruku na srce, pisala sam pjesme pune bijesa, tuge, plača, sve najcrnje što možete zamisliti.

Kažem naglas da bih mogla opet početi pisati pjesme (iako ne znam kako jer sam ih pisala obzirom da sam bila jako tužna prije braka i kćeri, nikad nisam pisala "sretne" pjesme) jer ima praznih stranica u pjesmarici.

Veli Ema: mama, dat ću ti olovku i piši pjesme!

(kad bi bilo tako jednostavno napisati pjesmu, haha)