Nakon 10 godina života vani jedva sam dočekala povratak u Hrvatsku. Da, tu je situacija loša, ali ljudi očekuju da će otići van i za isti posao bit 10 puta više plaćeni.
Muž i ja smo liječnici, otišli smo u SAD kad sam ja odradila staž. On se prijavio za posao tamo i budući da smo bili mladi i ludi spakirali smo se i otišli, bez velikog razmišljanja i kalkuliranja.
Problem je bio u tome što tamo porodiljni praktički ne postoji pa sam odlučila uopće ne raditi dok su djeca mala. 4 i pol godine i 3 djece kasnije sam se zaposlila. U međuvremenu sam morala polagati njihove ispite i slične administrativne stvari. Muž je radio skoro 80 sati tjedno, cijele dane, stalno na raspolaganju. Kad sam se i ja zaposlila djecu je praktički odgajala dadilja, a ja sam brojala dane do povratka doma
Inače, od svih svojih kolegica bila sam jedina koja je imala djecu prije 30. i jedina s više od 2.
Koliko ljudi se rastalo i odselilo u tih 6 godina ni ne pamtim.
Da, zarađivali smo puno, ali meni to nije bilo vrijedno takvog stila života gdje ne vidim muža ni djecu, a obitelj i prijatelji su mi na drugom kraju svijeta.
A nije ni tamo lako pokrenuti svoj posao, korupcije ima, uvijek moraš nekog znati. A tek provjere i dozvole za useljenike...
Tako je i u Kanadi. Za ostale zemlje koje ste spominjali ne znam, ali bi savjetovala da jako jako dobro razmislite ako situacija nije zbilja nemoguća. Pogotovo ako ćete tu razliku trošit na avionske karte![]()