U mojoj profesorskoj struci, posao u Zagrebu na NEODREĐENO je stvarno nemoguće dobiti! Ja sam uspijevala tu i tamo naći zamjenu na mjeseci, ali to je to. Ljudi koji su moj faks prije mene završili (a ima među njima i Zagrepčana), ne mogu naći stalan posao. Vuku se po zamjenama, rade pa ne rade, a to nije život. Pogotovo ako imaš obitelj. Jedna mi je tajnica škole rekla: "Da, mi imamo već osobu za ovaj posao, ali ja vama to ne smijem zapravo reći!" Onda, za drugo radno mjesto, također Zagreb, pitala sam jednog visoko pozicioniranog profesora zna li što o tome, a on mi je samo kratko rekao: "Znam tu školu i taj natječaj. Nema ti tu nade, taj je posao namješten kćeri jednog čovjeka iz Splita, eto samo da ne gubiš vrijeme i novac šaljući prijavu." A ovdje sam iskamčila stan od 75 kvadrata preko škole da plaćam 400 KN, a plaća mi je blizu 4000KN, a u Zagrebu sam stan plaćala 2000KN, a plaća nešto veća od 4000KN.

I tako sam ja završila u Hercegovini, tko bi rekao. Posao na neodređeno, puno radno vrijeme, divan direktor i žena mu (oboje profesori). Jeste bogu iza tregera, ali ima i to svojih prednosti. Nema stresa, evo nam se i pluća isčistila, hehe, zdrav život, zdravo tijelo, došla nam curica, sad će i druga beba... živi se...

Ovdje sam se našla s viškom vremena i samu sebe naučila heklati preko interneta kako bih si mogla raditi divne stvari koje si inače ne bih mogla priuštiti ili naći po svojoj volji. I tu sam također profitirala, doduše, tu i tamo, ali jesam. Nikad se ne zna, takav hobi, ručni radovi odjevnih predmeta možda mi nekada donesu dodatnu, a stalnu zaradu. Kad imaš talent treba ga se držati.

A ja sam svestrana kao što ste i mnoge vi. Znam perfektno engleski, baratam s kompjuterom bolje nego mnogi, imam dobro oko za fotografiju, postala sam umjetnik u heklanju, muzičar sam strukom, a proširila se na pisanje i komponiranje dječje muzike, bla, bla, bla, svašta nešta znam. Ali sve su to hobiji- posao je posao.