Jesi ti ekoi u zg. Kupaju li se ljudi na Jarunu? Otvori kućice za masažu ako jesu,to je na plažama hit.
 |
|||
|
|
|||
Jesi ti ekoi u zg. Kupaju li se ljudi na Jarunu? Otvori kućice za masažu ako jesu,to je na plažama hit.
Kod nas je bitno školovanje i radno iskustvo, druge stvari u molbama niti ne primjećujemo (osim onih kojima se znamo i nasmijati, kao što su slike)
Vec ima izvrsnih komentara na ovoj temi, i stvarno je sustina vec napisana. Slozila bih se da je u ovoj situaciji inozemstvo najbolje rjesenje. Mnogo toga ovisi o tome koje ste ti i muz struke, ali mislim da u svakom slucaju imate sanse vise vani nego doma. Da sam na vasem mjestu, ovisno o vasim zanimanjima gledala bih kako da odem van.
Ova tema i slicne zivotne sudbine strasno me ljute. Pogotovo sad u 8. mjesecu trudnoce dodju mi suze na oci kad se sjetim kroz sto sam prosla da bih danas uopce mogla biti tu gdje jesam. I ljuti me radi familije i frendova koji ne mogu nista, i koji ne mogu ni konobariti bez znjore.
Ja sam studirala na neprofitabilnom faksu u Zagrebu, i vec za vrijeme studija pozalila sam sto nisam pokusala naci nacina da odem negdje vani tamo ostanem. Odmah mi je bilo jasno tko se u mojoj struci i kako zaposljava. Ako nemas nekog da te gura, ma pisi kuci propalo.
Prvo sam otisla na postdiplomski u Englesku na temelju stud. razmjene i preporuka ondasnjih profesora. Onda sam upoznala muza Turcina koji je profesijom vezan za Tursku, pa se nametnulo kao prirodna opcija da odemo tamo nakon studija, jer smo imali rijeseno stambeno pitanje. Moji su u Zagrebu, ali nisam te srece da sam naslijedila nekretninu ili da bi u bilo kakvoj jednadzbi mogli kupiti stan. O poslu u Hrvatskoj mogu samo sanjati, bez obzira na brojne certifikate i specijalizacije. Mnogi moji frendovi su se "snasli", pa sad placu kako su im mala primanja u drzavnoj sluzbi. Zato i jest stanje takvo kakvo je, sistem odrzavaju oni koji na njega pristaju.
Mozda bih pokusala nesto svoje da imam vlastiti stan barem za nekakvu sigurnost. No iskustva mojih prijatelja poduzetnika su uglavnom losa. Osim ako preko znjore ne rade za neku od drzavnih firmi.
Kad sam obznanila roditeljima i frendovima da cu zivjeti u Istanbulu svi su bili sumnjicavi, odgovarali me. Medjutim, u Turskoj obrazovan covjek moze zivjeti kao car. Da, ima nepotizma, korupcije u drzavnim sluzbama, ali svaka normalna firma ili privatno sveuciliste ce itekako platiti svoje djelatnike, pogotovo strance. Nisam mogla vjerovati koliko je moguce biti postovan i priznat. Nesto od cega smo se mi u Hrvatskoj odavno odvikli. Ovdje ljudi masovno rade, posla ima, i zdrave konkurencije. S dobrom idejom lako je dobiti financiranje, pokrenuti bilo sto. Koliko god mi fali zivjeti u Zagrebu, toliko mi ne fali onaj osjecaj bespomoci, beznadja.
Strasno je zivjeti u drustvu gdje je posao povlastica. Zelim vam svu srecu!
Dilek, drago mi je čuti da bar negdje ima boljega. Pogotovo te zdrave konkurencije.
čitam vas, svi me nadahnjujete
čini mi se da je već postala floskula "odo ja radit u inozemstvo, bježim odavde". malo mi je teško povjerovati da tamo baš teče med i mlijeko, ali opet sigurno je bolje čim je država uređenija, razvijenija itd. a narod zdravijeg mentaliteta.
stvarno ste me navele da uzmem pod ozbiljno razmatranje o odlasku van, ne znam zašto nisam do sada, nekako sam mislila da je to za neke ljude sa više sreće u životu, a da je nama suđeno boriti se ovdje.
razgovarala sam već sa nekim ljudima prije o tome i odprije znam da je to lakše reći nego učiniti; treba imati ušteđevinu, dobiti dozvole, vize ak je potrebno, certifikate o poznavanju jezika, treba uopće doći do poslodavca ako ne poznaješ nigdje nikoga. ja uopće ne znam kako to funkcionira, kako se natječeš recimo za posao u norveškoj a znaš samo recimo eng, kako sa djecom, kako sve pobogu organizirati? kako uopće doći do toga da odeš raditi u inozemstvo?
Da smo nas dvoje sam, nebi uopće razmišljala nego bi otišla vani. Da imam jedno ili dvoje male djece koja još ne idu u školu, raspitala bi se za sustav u koji bi mi se djeca mogla ili nebi, uklopiti. Ovako nemam hrabrosti, s njih četvero nebi se usudila otići. Ali mislim da smo se srozali jako nisko i da su ugrožene sve vrijednosti jednog ljudskog bića, kad je egzistencija u pitanju
Moja prijateljica je iz Zg našla posao u Austriji, obratila se agencijama koje posreduju u zapošljavanju, trebalo joj je oko 40 dana da nadje posao. Neke razgovore je vodila preko Skype-a, a na neke je išla u Austriju.
Istina, VSS i vrlo uska specijalnost.
Ne znam, mislim da mnogi općenito, ne samo tu na forumu, previše očekuju od odlaska vani koja se bazira na nekoj maglovitoj viziji, da je tamo negdje puno bolje. Do poremećaja vrijednosti je došlo svugdje, i ništa više nije, niti igdje, kao što je bilo nekada. Više niti u Njemačkoj, još uvijek najsnažnijem gospodarstvu Europe. Još uvijek je nekima super, da se razumijemo, čak i od pridošlica, ali to ovisi o svega par struka, koje stanu na prst jedne ruke. Ostali sve više glođu gole kosti, ma koliko bili radišni, pošteni, kvalificirani. Vjerovali ili ne. Dobro, u ovom dijelu svijeta još uvijek ne kopaju po kontejnerima, ali razlog tome je samo što su socijalna davanja srednje klase, dakle stupa društva, ogromna, pa s jedne strane još uvijek nema kontejnera, ali s druge stup društva se urušava, i to se čak više ni ne može reći kao prije svega desetak godina, polako, ali sigurno, već akcelerirano. Kad dođe do konačnog urušavanja, posljedice će biti katastrofalne. Ali naravno, opet ne za sve, ali za većinu da.
Već sam negdje pisala da je situacija u Njemačkoj na primjer, a govorimo o jednom od najsnažnijih gospodarstava svijeta, dovedena do apsurda, pa je 60% ukupnog bogatstva Njemačke u rukama 10% stanovništva. To je onaj vrh, milioneri.
Ostalih 20% čine višu srednju klasu u čijim je rukama oko 30% ukupnog bogatstva.
A ostalih 10%, tj. točnije samo 8% ukupnog bogatstva drži preostalih 70% stanovništva, to smo svi mi, bivša srednja klasa, sss, vss, nkv, i oni na socijalnoj pomoći, i tih 70% se međusobno sve više glođu i otimaju oko te jadne kosti, jer para više nema, srednja klasa koje se nalazi u tih 70% ne može više finacirati i sebe i više od pola zemlje, na izdisaju je. A ovih gore 30%, oni su tu, prisutni su, mješaju se sa svima nama, nije to problem, za njih. To je isto jedna od posljedica njemačke pozitivne socijalne politike, da bi se izbjegla geta, pa oćeš, nećeš dijete ti mora ići u tu i tu školu, prema mjestu stanovanja, bio ti milioner ili na harz IV, bio Nijemac, barun, grof, Turčin ili Rus. Ali ono što je puno manje super, svoj kapital ne mješaju sa našim, i to nastaje kratki spoj. Iskre frcaju, samo što ne izbije požar, a kad izbije, neće ga se imati sa čime ugasiti. I to je na žalost stvarnost.
Prije svega 40 godina omjer u korist srednje klase je bio prilično drugačiji. Srdnja klasa je bila jaka, stabilna, imala je, živjela je. Danas sve više i više životari, a često i jedva preživljava, a to posebno i snažno ovisi o tome koliko je djece u obitelji. Pa se tu pojavio i drugi mega problem, pad nataliteta.
Raslojavanja na bogate i siromašne postaje svugdje stvarnost, u nekim segmentima trenutačno vidljivo više, u nekima manje, ali to je nezaustavljivi proces koji je krenuo kao nusprodukt kapitalizma per se, gdje u centru više nije čovjek, radnik, pojedinac, čak ni opća korist za društvo u cijelini, drugim riječima očuvanje srednje klase, već samo i jedino kapital i njegovo generiranje.
Možda nećete vjerovati, ali i ovdje je teško opstati kao privatnik. Firme propadaju i gase se preko noći, evo nama dvije bliske nedavno, jedna od njih sa stogodišnjom tradicijom čak. Nitko nikoga ne ferma previše, niti se radnici drže na platnoj listi zato što imaju familiju, djecu, hipoteke. Nisi produktivan koliko se očekuje, ne donosiš firmi barem 1/3 od troškova prihoda onih koja ona ima za tebe, i to u doba recesije, letiš od danas, na sutra. Prije mjesec dana je dvoje kolega iz muževe firme dobilo otkaz, jer nisu ispunili plan koji im je bio zacrtan od prošle godine, projekt je kasnio, stranka bila nezadovoljna, nije htjela platiti dogovoreni iznos, i kolege su dobile otkaz, sad kad im prođe otkazni rok, odlaze ne samo sa projekta, nego i iz firme. A radi se o projektu u jednom velikom i bogatom koncernu, Eonu. Inae prosječni radni dan mog tih kolega i mog muža skupa s njima traje službeno 9 sati (8 sati + 1 sat pauza), međutim sve češće i sve veći broj njih radi prosjećno 10-11 sati, i to se tako podrazumijeva. No badava ti ako toliko radiš, a ne ostavriš sve planove i ciljeve za tu godinu, u najboljem slučaju, ništa od premije.
Ne želim naravno nikoga obeshrabriti, na kraju krajeva i mi smo vani već 15 godina, ali samo malo pogled i iz drugog kuta.
Stekla sam isti dojam.šafran prvotno napisa
Bez jasne vizije što ćete raditi i gdje i gdje ćete živjeti,... vrlo teško.
što me podsjetilo...
gdje je ona forumašica koja je "grlom u jagode" krenula za kanadu?
di se nje sjeti
ono mi je bio pravi ljetni topic. samo na zalost nije mi ni danas jasno kako neko moze onako razmisaljti.
no OT, ja mislim da je dobar CV jako bitan, dakle da je uredan (bez razmaka viska), da ima neki detalj koji privlaci, pa slazem se i sa Zuskom oko maratona, to je nesto sigurno sto privlaci paznju. radno iskustvoj je vise nego pozeljno.
ekoi, meni se tvoja struka iz koje bjezis ipak cini puno perspektivnijom nego ova nova "rad s papirima". za TM ne znam sto je po struci pa ne znam ni sto bi rekla.
odlazak vani se meni cini dobrom opcijom, jer zadnje vrijeme kad razmisaljm o tome da pocinjemo zivotariti, mislim da sam pogrjesila sto nisam otisla van. no opet se zamislim i kazem si, ma ipak mi je bolje mozda tu, jer zivot kakav sam tad trebala voditi, je zivot nomada. mijenjanje poslova, zemalja, jezika i svega. jedini razlog je bio sto sam zeljela imati obitelj, a takav zivot za djecu mi se cinio strasan pa i danas isto mislim.
nekako me drzi dok do kanti nisam stigla, jos ima nade za nas.
odlazak van meni nikada nije bila opcija (ok, jest u davnim danima; kako sam se zaljubljivala u talijana, nijemca... tako sam se "preseljavala" )
a, danas... kolikogod mi ovdje dobro posao ide (kuc, kuc, kuc), toliko bih vani valjda bila gladna.
jer ovdje koristim "bazu" ogromnog broja ljudi koje poznajem i to je bio moj najveći početni kapital.
koristim ga i danas iako se stvorio i neki novi krug, preporuke...
dakle, ekoi, ako misliš da si dobra u masaži i tim nekim "ne treba mi nitko drugi" poslovima... ja vjerujem da se i ovdje može uspjeti.
na red kod moje pedikerke se čeka i po više od mjesec dana.
a pedikura je 150 kn.
jer je odlična!
Nije li to pomalo zastrašujuće?
je, ali evo jucer sam imala proslavu rodjendana. kasno sam zvala za narudzbu torte (vruce mi je), pa sam odlucila kupiti kekse i sladoled za putnike namirnike. a sta sam dobila, trudna frendica mi je poklonila tortu, sestra gibanicu, na kraju sam bila samo lijepa i sretna. to je ono sto me drzi ovdje. jer to vani u ovim godinama tesko mogu dobiti.
sve ima prednosti i mane. samo ih treba na dobro bazdarenu vagu staviti.
Pa i to na primjer, isto, ja čekam odlazak u Hr da se pošteno izmanikiram, izdepiliram, odem na masažu, neki wellness da si konačno priuštim, jer ovdje bez obzira na kao "bolji" standard su te usluge prestrašno nešto skupe, obična manikura 60, 70, 80 eura, masaže, dobre masaže, ne da te samo gladi, nema ispod 60-80 eu sat vremena. A tortu nedjeljom nema šanse da igdje naručim. Ovdje nedjeljom nitko i ništa ne radi, osim koje lokalne pekare, samo za kruh i pecivo i to do 11 h. Ne možeš ni auto oprati nedjeljom.
Baš mi jutros teta veli, kod nas kg trešanja 30 kn, kod nas jučer bile 7,60 eura. Ima, stvarno ima sve svoje prednosti i nedostatke, treba fakat dobro odvagnuti.
Med i mlijeko teku samo u bajkama.
X
Ajde, ajde, daleko je Njemačka od nas još uvijek. Gle, moja mater je nakon 40 i nešto godina staža u zdravstvu za nagradu dobila smanjenje plaće a ovaj jedan što živi u Njemačkoj, isto toliko, vratio se s novim Mercedesom jučer na ljetovanje. Ono, kad ti pljunu na dostojanstvo u sve što jesi, što vrijediš i što si napravio, oni gaze i gaze.
Sjajna ideja!
To sam vidjela u Bolu na Braču, ljudi su bili u redovima za masažu. Još su se isfurali na nekakav egipatski stil, a nisu niti masirali bogzna kako, ali puno je bilo. Samo treba vidjeti kako je s dozvolama.
Ma je Trina, znam na što misliš, ali gore sam napisala i opisala da i to dostojanstvo svakoga i onoga na samom rubu egzistencije ima svoju veliku cijenu. Ne uspoređujem ja samo Hrvatsku i Njemačku, to se ni ne može, ali vjeruj mi, majke mi, ponekad i meni prisjedne i najradije bi se vratila, ali opet evo nisam, tu smo gdje jesmo, još uvijek. U biti samo dajem pogled i sa druge perspektive. I istina je, manikure, pedikure, wellnessi i ostalo nisu nužni, to si je i nekad davno, takve stvari,mogla priuštiti samo viša klasa.
Ne možeš ništa bez urednih papira (što je i ok).
ma mene najviše smeta taj mentalitet društva
evo npr moji su godinama radili kao mali poduzetnici
i dobavljači za ina dioki
zapošljavali nekoliko radnika i osiguravali egzistenciju
kada je nastao problem u plaćanju posuđivali privatno novce
za plaće radnicima i pdv
i kada je dioki otišao u stečaj svi novci ostali su nenaplaćeni,
i što sada imaju od godina rada,
što zuska kaže sjene su od ljudi ,u šezdesetima sa privatnim dugovima
na rubu egzistencije
a ježić koji je doveo takvu firmu do stečaja
ugovara novi posao
vani takvo nešto ne bi bilo moguće
ili sam bar ja stekla takav dojam dok sam tamo živjela
A taj čovjek sa novim mrecedesom u penziji, pa to ti je taman ta gneracija prije 40 godina. Ja stvarno iskreno sumnjam već sada da ćemo mi uspijeti doći sa novim mercedesom u penziji. To je ono što pokušavam opisati. Prmjenilo se dosta toga, svugdje.
a ne znam šafran, iz moje struke ljudi masovno idu van i plaće su im po nekoliko puta veće nego ovdje.
ja uopće ne sumnjam da bih vani puno bolje zarađivala, puno puno bolje, ali svejedno mi nije samo tako za otići. baš iz ovih razloga koje spajka navodi.
Potpis na Šafran da se generalno više radi u Njemačkoj. Ne mislim tu samo na radno vrijeme. Uspoređujem samo Zagreb sa životom tamo. Velika razlika je što se tamo na svim nivoima radi straight forward. Kod nas uvijek netko nešto koči, netko prolupa, netko ima neki svoj meni nedokučiv razlog i onda se troši energija cijele firme, cijelog državnog aparata..., na neutralizaciju negativnog učinka i to mene ubije ovdje. Mislim da zato tako sporo idemo naprijed. Naravno da je to vezano i uz količinu raspoloživog novca, jer neke su stvari posljedica neimaštine. Ne mora biti nužno ni da se čini negativno, nego da se ne čini pozitivno, ne stvore se adekvatni radni uvjeti. Moji i od mojih stotinjak kolega su recimo potpuno protivno Zakonu o radu, al već 30 godina nikako da se te stvari riješe. Pred 30 godina je možda bilo svejedno, ljudi bi otišli kući kad nije bilo dobro, nije nitko kontrolirao, danas imaš uvjete koje moraš ispuniti, a nemaš radne uvjete za to i onda je to frustrirani sustav. To nisam u Njemačkoj doživjela, nisam nikad vidjela da netko radi u takvim uvjetima. Mi trošimo puno energije da bilo što napravimo. Badava mi sjediti 10 sati na poslu.
Šafran, opisala si Njemačku kao Paul Auster u knjizi Im Land der letzten Dinge iliti In the Country of Last Things. Preporučam knjigu.
Moj najveći stres u životu je povratak u RH, iako se i meni svašta tamo nije sviđalo. A s prijateljima tamo smo imali odlično iskustvo. I danas mogu javiti tjedan dana unaprijed da dolazim k njima. I pekli su mi i kolače i radili salate za fešte i obilazili me u bolnici, i šef me obišao u bolnici. Kad se netko seli svi dođu pomoći, i mi smo, i nama su. Ja stvarno nemam iskustvo sa sterotipima koji se obično spominju kod nas, premda vjerujem da ima u tome nešto.
e da što jelena kaže
najviše kolača, torti, prijateljskih obilazaka, ponuda za pomoć
sam dobila vani,
iako se slažem da nije sve bajno
mislim da je kostur društva zdrav i poticajan
Jelena ja sam naglasila u mojim godinama,
Šafran, mislim da je svima nama jasno da nema meda i mlijeka igdje, niti itko u inozemstvo gleda kao na obećanu zemlju.
Ali postoje zemlje u kojima je nešto bolje nego i Hrvatskoj, a to je osjećaj da sa svoje dvije ruke i dvije noge možeš zaraditi za svoj život i život svoje obitelji, da ako imaš dobru ideju, da se možeš okušati u tome, da se inicijativa podupire, a ne koči. Ono što je Dilek lijepo opisala za Tursku:
"Ovdje ljudi masovno rade, posla ima, i zdrave konkurencije. S dobrom idejom lako je dobiti financiranje, pokrenuti bilo sto. Koliko god mi fali zivjeti u Zagrebu, toliko mi ne fali onaj osjecaj bespomoci, beznadja."
To je ta osnovna razlika.
Znaš li koliko ljudi poznajem koji su radišni i sposobni, a kao obrtnici ili mali poduzetnici ne mogu živjeti od svog rada?
Koliko ljudi SE NE USUĐUJE krenuti u biznis jer su se već jednom opekli ili netko oko njih, ljudi koji bi u normalnim društvima naveliko radili, a ovdje se boje šume propisa, nedorečenih pravila, inspekcija koje su dobile upute da svakako utrže nešto svugdje gdje idu (a ne da najprije pomognu kao u npr. Austriji) , osim tamo gdje im se isplati da zažmire itd.
Koliko se ljudi NE USUĐUJE krenuti u biznis i zato što im se ne da imati veze s lokalnom politikom, uvlačiti se i sklapati poslove preko veze i poznanstava, mititi, vraćati usluge itd.
A društvo u kojem se ljudi NE USUĐUJU nije društvo inicijative, napretka i razvoja, to je društvo koje guši, stagnira.... Zato ljudi maštaju o odlasku, da bi prodisali.
je. valjda. al ja ne bih imala živaca više za neka nova upoznavanja, nova prijateljstva. nije ih puno, al imam krug bliskih prijatelja, sister i njenu obitelj, mamu i sveki. i to mi treba. bez tih 10-15 ljudi oko mene ne mogu. to i moju sestru priječi da ode. u švicarsku. a imaju švicarske putovnice. i lako zapošljivu struku. izuzetno dobro plaćenu. a ovdje životare. beat that
Jelena baš ti hvala na preporuci, baš ću je potražiti. Sve češće zapadam u krizu razmišljanja, pogleda, perspektive, nekad se pitam jel to mene oči varaju, ili mozak, jer, da s jedne strane kad dođemo u Hrvatsku naš auto je jedan boljih na cesti, ovdje je jedan od teškog prosjeka, no, opet to je Munchen, ali Munchen nije Njemačka, i to je samo auto, sutra ga slupaš i bez njega si, i ajde onda kupuj drugi takav, teško. Vjrovali ili ne i ovdje sve više populacije živi na pumpu, i to ne za nekretnine, što je najtragičnije, a što se tiče stanova ili kuća u privatnom vlasništu, svega 40% ih ima. Ne što ne žele, nego ih ne mogu kupiti.
Mislim da od grada treba zatražiti koncesiju za mjesto. Treba novca za to urediti,ali neće graditi ništa za što treba građevinska dozvola. To je konstrukcija sa zastorima(baldahinimaubi me više priča o pismenosti) Krevet za masažu,kremice... Treba uložiti,ali nevjerujem da je to veća cifra od one koja je potrebna da ode u bili svit
Poticaji od države za samozapošljavanje (čak i žensko poduzetništvo kako sam čula) treba se raspitati malo gdje može 'dobiti' lovu za start.
Zuska, kao što Munchen nije Njemačka, Istambul nije Turska, ne živim tamo, ali pouzdano znam. Većina prijatelja i poznanika su ili oboje ili bar jedno turskih korijena.
Zuska razumijem ostatak posla što govoriš. ALi maštati je jedno, stvarnost na žalost sasvim drugo.
Ali kažem, ne želim nikoga obshrabriti, dapače, samo se dobro treba raspitati, isplanirati i onda krenuti. I ipak si uvijek ostaviti neku odsupnicu za povratak, ako to ipak nije to, jer pozdano znam i to, nije svima. Neki su se vratili nakon par godina, neki već nakon par mjeseci probe.
Posljednje uređivanje od šafran : 12.06.2014. at 10:35
ovako. ovo je velika zabluda. ima poticaja, da, ali velika je pogreška na te poticaje i bespovratna sredstva računati kad zatvaraš financijsku konstrukciju za početak poslovanja. moraš imati svoja sredstva, svoje novce, bar dio. nema bez toga niti poduzetništva niti poticaja.
Naravno da treba imati i svoja sredstva,a i ovi poticaji nisu baš da se šakom i kapom dijele. Zato i jesam stavila 'dobiti' u navodnike. Mislim da firma u slučaju uzimanja tih poticaja treba imati neki rok trajanja. Neznam točno ali mislim da ukoliko zatvoriš prije isteka 2god ta sredstva vraćaš. Neznam točno. Ja imam samo ssstreba se raspitati dobro
Krivo, Munchen jest Njemačka, Istanbul je Turska, Zagreb je Hrvatska. Ali nisu samo to.
Hrvatska su i Istra, i Slavonija, i Dalmacija itd.. Ekonomski pokazatelji pokazat će drastične razlike, a razlike postoje i na razini lokalne samouprave, otvorenosti vlasti i sl. Pa opet, svuda postoji sličnost, a to je to ne usuđivanje, kočenje, osjećaj da ne možeš i da ti ne daju.
Sistem je isti, razlike su u implementaciji, ali ne dovoljno značajne.
Tako i u manje ili više razvijenim djelovima Turske i Njemačke također postoje sličnosti, a to je da se ipak može, ako se potrudiš, odnosno da te sistem neće kočiti jer sistem živi od tebe i tvojih poreza. Kod nas je sistem autodestruktivan, mi imamo karcinom.
Uuu za Munchen se jako varaš, kao i za Istanbul, ali stvarno jako, tu se ni Nijemac ni Turčin ne bi složio sa tobom. Priča oko tih gradova kao i pokazatelja je daleko složenija, kao i čitav gospodarsko-politički-socijalni sustav i velike razlike koje postoje unutar samih granica svake od tih zemalja, ali dobro sad..
Možda bih se složila ovo oko raka u Hrvatskoj, možda, ali nije da ga nema ni preko granice..
Ali ponavljam još jednom, kako god, tko ima želju, volju, jasnu viziju, samo naprijed, ali stvarno promišlljeno, jer ni odlazak nije jeftin, odnosno može biti poprilično skup taj početni kapital, pogovoto ako se dolazi bez da se ikoga ima preko granice.
pa to ti je ko Zagreb i ostali smrtnici
Sad si me nasmijala, ali tako dobar dio Njemaca gleda na Munchen, vjerovali ili ne.
Nekad je vrijedilo pravilo, u Munchen kriza stigne zadnja, ode prva i prema tome su se ljudi ravnali, danas ni to više nije tako, ovdje kriza ode, u ne znam NRW, ostane do sljedećeg ciklusa, drugim riječima, nije ni otišla, itd..
mrzim biti partibrejkerica, ali ljudi koji se kupaju na Jarunu nisu oni koji ce davati lovu za masazu ispod baldahinaMislim da od grada treba zatražiti koncesiju za mjesto. Treba novca za to urediti,ali neće graditi ništa za što treba građevinska dozvola. To je konstrukcija sa zastorima(baldahinima
(i ja se kupam tamo, da ne bi ispalo da ikoga omalovazavam)
ali masaza moze biti dobar izvor prihoda (dodatnog) ako imas svoj stol za masazu (onaj sto se moze sklopiti, pa ga nosis ispod ruke) i dobru reputaciju, tj. znas posao
mozes ici doma ljudima (znaci nema troska iznajmljivanja prostora, ili odvajanja mjesta u vlastitom stanu)
i imas mogucnost prilagodbe radnog vremena sebi
Emily ja sam kilometrima udaljena od Jaruna pa neznam kako bi to tamo išlo. Ovo za kućnu radinost mi se u ovakvoj struci podrazumjeva,ito ne samo kao dodatna zarada nego kao puno puno više,jer je moguća velika zarada.
ma istina ima i ovdje prostora,
ja sto puta kažem da nemam posao ne bi bila gladna,
da dan ima više sati imam ideju za eko vrt, povrće, voće, pekmeze
kozu i kravu za mlijeko, sir
koke, jaja
moja susjeda živi od toga, istina radi od jutra do mraka i nema mora
i izleta
ali živi solidno,
ja imam za sebe i to me zadovoljava
pa recimo eko kozmetika,
pripravci za sunčanje i sl
ovo za masaže isto je odlična ideja,
dobra masaža daleko se čuje a sat je i 150 kn
Ja ću biti partibrejker i reći da inozemstvo nije za svakoga... Bila sam idealan kandidat (prije dvadeset i više godina): VSS, single (neopterećena djecom), strani jezici, riješila bi se i dozvola i sve ostalo ALI meni se tamo jednostavno nije svidjelo. Preko bare. Nije mi se svidjela ni Engleska ni Wales. Nije mi se svidio ni daleki istok...čitam vas, svi me nadahnjujete
čini mi se da je već postala floskula "odo ja radit u inozemstvo, bježim odavde". malo mi je teško povjerovati da tamo baš teče med i mlijeko, ali opet sigurno je bolje čim je država uređenija, razvijenija itd. a narod zdravijeg mentaliteta.
stvarno ste me navele da uzmem pod ozbiljno razmatranje o odlasku van, ne znam zašto nisam do sada, nekako sam mislila da je to za neke ljude sa više sreće u životu, a da je nama suđeno boriti se ovdje.
razgovarala sam već sa nekim ljudima prije o tome i odprije znam da je to lakše reći nego učiniti; treba imati ušteđevinu, dobiti dozvole, vize ak je potrebno, certifikate o poznavanju jezika, treba uopće doći do poslodavca ako ne poznaješ nigdje nikoga. ja uopće ne znam kako to funkcionira, kako se natječeš recimo za posao u norveškoj a znaš samo recimo eng, kako sa djecom, kako sve pobogu organizirati? kako uopće doći do toga da odeš raditi u inozemstvo?
Eh, sad - što mi se nije svidjelo? Činjenica da tamo ne počinješ od nule nego od minus tri etaže ispod zemlje jer si došljak, dotepenec... Ne znam kako je danas, jer ovo su moja iskustva iz starih vremena. U ono vrijeme zaključih da je ono što imam ovdje više od onoga što mi se nudilo tamo. Iznenadila me razina neznanja i nerazumijevanja, nedostajalo mi je balkansko okruženje (što god tko mislio o tome) ali na sreću nisam isposlovala nikakve dozvole nego sam otišla na turističku vizu "pronjušiti" 2x6 mjeseci i zaključila da to za mene - nije. I amen.
Ali i dalje naganjam djecu učiti jezik, matematiku i ostalo da imaju mogućnost izbora. I ja sam je imala i odabrala Hrvatsku. Ne kažem da je to za svakoga najbolje, ali za mene je u onom trenutku bilo. I u ovom trenutku bi bilo.
Osim toga, logistika (vrtići, obitelj, čuvalice) je uvijek bila lakše rješiva ovdje. U London sam otišla kao babysitter hrvatskoj obitelji i to mi je taman bilo dosta da vidim puno tamnih strana te zemlje - od sustava školovanja do statusa useljenika.... NIJE me se dojmilo.
Eh, ja sam izgovorila svoje mišljenje PROTIV "projekta auslander", ali nisam na izvorno pitanje...
Daklem - pokretanje privatnog posla je isto veliki projekt koji zahtijeva istraživanje tržišta, istraživanje propisa, ulaganje itd. Teško je to bez zaleđa (barem jedan član obitelji mora imati siguran posao, ma kako loše plaćen bio, ali nešto što omogućava da obitelji ima zdravstveno i mirovinsko). Tek tada se može krenuti u poduzetničke vode... Umjesto toga može i podrška roditelja / braće / younameit ili prodaja neke nekretnine da bi se uložilo.
Ako ništa od toga nije na raspolaganju - onda je jedino rješenje naći klub istomišljenika (istomišljenica) i da svaka uloži neki manji dio. Dobit se dijeli, ali i rizik... Eto, ne znam, nekako mi se čini da to nije ništa manje komplicirano i rizično od odlaska u inozemstvo. Tamo ne teče med i mlijeko... ne svakome.
Ovo je kod nas upravo nevjerojatno. Koliko jednoj normalnoj firmi, koja posluje i želi poslovati po zakonu, koja ispunjava i želi ispunjavati sve svoje obaveze, prema partnerima i prema državi, ta država stavlja klipova pod noge. Baš kako pišeš, Zuska.
Posljednje uređivanje od vertex : 12.06.2014. at 12:41
da to je to vertex
Kakvih točno klipova, pa dajte malo opištie kako ide proces kod otvaranja firme kod nas? Znam da je teško, znam i vidim kako se radi tu, a kako tamo, ne u svim segmentima, ali recimo jedan nebulozan primjer sa našim odvjetnicima i poreznom upravom, došlo nam je čupati kosu. Dok s druge strane sa uredom za legalizaciju je išlo sve glatko i sa inžinjerom koji je to radio, ma super čovjek. Od obavljanja posla, do komunikacie, sve je teklo super. Sa ovim odvjetništvom, zona sumraka, majke mi, a i sa PU.
Ovdje firmu nije problem otvoriti, nema klipova i nekih velikih onemogučavanja, administrativnih, ako se na to misli, stvari stvarno jesu definirane, što je, je ali je problem opstati. Porezii davanja su ogromni, minimalni početni kapital također, nije lako, stvarno nije. Prijatelj Irac ima firmu i to u Munchenu gdje je poslovno carstvo Njemačke, i u biti kad podvuče crtu na kraju godine, sam kaže, više je to preživaljvanje, i nije siguran još da li će ključ u bravu, pa opet za nekog ili ne. Dobro tu se sad opet može potegnuti priča snalažljivosti, kompetencije, ovoga i onoga, ali kao bivši kolega u prvoj firmi ovdje gdje je radio i moj muž, bio je cijenjen.
I mi isto nešto razmišljamo o osamostaljivanju, ali krvav je to kruh, barem po pričanju kolega koji rade na projektima kao samostalni. I mnogi, kako oni sami kažu, ipak ne opstanu na duge staze. Pa nismo ni sami sigurni, pogotovo sa dvoje male djece.
Ja sam definitivno trenutno u fazi "Turn the page" i to smo krenuli poluludo i prehrabro u cijelu tu priču. Okolina nas gleda sa nevjericom u očima,dio sa strahom,a dio sa divljenjem na hrabrosti. Trenutno smo ok..u fazi smo cca 2mj..novaca imamo isto,a vremena imamo više. Mogli smo valjda biti hrabri jer nemamo šta izgubiti,jer ništa i nemamo
Mislim da me nisi skužila. Htjela sam reći da svaka zemlja ima svoje različite točke koje nisu standard ni aritmetička sredina, ali ipak čine tu zemlju.Kao što Zagreb nije hrvatski prosjek, ali je Hrvatska. Ni New York nije tipičan za SAD, ali jest SAD.
Ne pišem po filingu ili po tuđim dojmovima, poznajem obje zemlje, njihov politički sustav, povijest, gospodarsku i političku situaciju, općenito Europu i povijest socijalne države, kao i njeno rastakanje posljednjih 30 godina. Poznajem i Bliski Istok, bila dovoljno puta. Tako da ne mislim da je npr. u Turskoj bolji život općenito i svuda, ali u kontekstu privatne inicijative, razlike postoje, naušrtb Hrvatske.
Mislim da bi se trebali maknuti od crno-bijele slike. Naravno da postoje šanse za u Hrvatskoj i naravno da se ne mora uspjeti vani. Nema garancija za ništa. Ovdje samo pišemo o osobnim iskustvima, dojmovima, i propuštenim prilikama. Ja sebe nikad nisam vidjela kako živim vani, vezana sam za svoj mali, najljepši, dio svijeta, upravo onako kako je Cvijeta opisala. Posljednjih 10 godina odbijala sam poslovno putovati dulje od 15 dana u komadu.
Ali..kad se osvrnem...malo mi žao mojih vjerovanja i nade da može biti bolje. Osjećam se ko hrčak u kotaču.
A ekipa koja odlepršala, od Europe, Kanade, preko Australije, do Japana, ili gdje ih sve imam, nema taj filing.
Je, vratio mi se nedavno rođak iz Kanade nakon 3 godine, fale mu starci, frendovi, domaća hrana i more. Ali za razliku od tu, tamo je pune tri godine bio zaposlen, što mu se tu nije nikad dogodilo, zaradio je i uštedio, imamo dojam da vrijedi, da može i da hoće. Čim ga/ih prođe nostalgija, vraćaju se i on i cura.
Odlazak u inozemstvo velika je odluka, to najbolje znaju oni koji su otišli, i upravo zato mnogi od nas nisu.
Ekoi, probaj napraviti svoju SWOT analizu. Pobroji si svoje/vaše snage (prednosti) i slabosti (mane), potom sagledaj mogućnosti, ali i prijetnje koje ti okolina pruža. Pa onda izradi vlastitu računicu.
Npr. Inspekcija dolazi u firmu koja evidentno posluje po zakonu (ima legalno zaposlene ljude, ne isplaćuje plaće na crno, plaća porez itd.), ali traži i traži, kaže da nešto mora naći. Naravno, nalazi nešto što po nekom pravilniku jest greška (npr. nešto oko papira na kojem pišu godišnji odmori, dakle, ništa supstancijalno) i samozadovoljno ispaljuje kaznu.
Ista priča s drugom firmom, globili je zbog stare mrlje od ulja traktora u dvorištu, nakon što su pregledali sve stavke Zakona o zaštiti na radu i nakon što je bilo evidentno da je firma uložila značajan napor i sredstva da ispoštuje taj Zakon.
Ovo se u mojoj blizini događa nekoliko puta godišnje, firme posjećuju inspekcije i ubiru namet, sami kažu da nešto moraju naći. U isto vrijeme deseci drugih firmi ne isplaćuje plaću, ne poštuje minimalne stadarde sigurnosti, ali ih se ne dira jer imaju vezu, poznanstvo ili su platili.
Imam i klasično iskustvo malog grada, kad su inspekcije hodale po kafićima i tražile račune i cjenike po stolovima, mjerile veličinu fontova...i u uvijek su dolazile u kafiće za koje se znalo da daju račune i da ne daju piće maloljetnicima, i naravno da bi uvijek našli neku sitnicu jer od mora propisa, nemoguće je sve zadovljiti. Kao što se u gradu zna tko nije izdavao račune...samo tamo bi inspekcija svratila na piće, a ne na posao.
Gle, poanta je u tome da nema pravne sigurnosti. Nema šanse da udovoljiš svim propisima jer uvijek ima još nešto, uvijek ima nešto što se može dvojako tumačiti. Dakle, ti čim počneš raditi, ti si u prekršaju. I kad ti dođe inspekcija, ti znaš da će ti nešto naći, mada se trudiš raditi po zakonu.
To nije samo za firme, nego i sve ostale pravne oblike.
Posljednje uređivanje od Zuska : 12.06.2014. at 13:36
Jesam krivo sam te skužila na prvu, slažem se ovdje sa tobom, i ostalima koji tako misle, to jeste jednostavno stvarnost, i znam da poznaješ, naletala sam na tvoje postove, ali ono što sam ja htjela naglasiti da se jednostavno optika mjenja kad stvarno ćžviš negdje preko granice dulje vremena, nakon početkog nekog ushita, kad upoznaš dobro jezik, počneš cirkulrati, pratiš gospodarska i politčka zbivanja, evo mi smo i putovnice dobili nedavno, sad možemo biti i politički aktivni, ako to želimo, ne samo pasivno promatrati, počinješ jednostavno dobijati drugačiju sliku i uočavati nedostake, nepravilnosti, ozbiljne probleme koji more neku zemlju, to je ono što sam ja željela oslikati malo.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom