Vec ima izvrsnih komentara na ovoj temi, i stvarno je sustina vec napisana. Slozila bih se da je u ovoj situaciji inozemstvo najbolje rjesenje. Mnogo toga ovisi o tome koje ste ti i muz struke, ali mislim da u svakom slucaju imate sanse vise vani nego doma. Da sam na vasem mjestu, ovisno o vasim zanimanjima gledala bih kako da odem van.

Ova tema i slicne zivotne sudbine strasno me ljute. Pogotovo sad u 8. mjesecu trudnoce dodju mi suze na oci kad se sjetim kroz sto sam prosla da bih danas uopce mogla biti tu gdje jesam. I ljuti me radi familije i frendova koji ne mogu nista, i koji ne mogu ni konobariti bez znjore.

Ja sam studirala na neprofitabilnom faksu u Zagrebu, i vec za vrijeme studija pozalila sam sto nisam pokusala naci nacina da odem negdje vani tamo ostanem. Odmah mi je bilo jasno tko se u mojoj struci i kako zaposljava. Ako nemas nekog da te gura, ma pisi kuci propalo.

Prvo sam otisla na postdiplomski u Englesku na temelju stud. razmjene i preporuka ondasnjih profesora. Onda sam upoznala muza Turcina koji je profesijom vezan za Tursku, pa se nametnulo kao prirodna opcija da odemo tamo nakon studija, jer smo imali rijeseno stambeno pitanje. Moji su u Zagrebu, ali nisam te srece da sam naslijedila nekretninu ili da bi u bilo kakvoj jednadzbi mogli kupiti stan. O poslu u Hrvatskoj mogu samo sanjati, bez obzira na brojne certifikate i specijalizacije. Mnogi moji frendovi su se "snasli", pa sad placu kako su im mala primanja u drzavnoj sluzbi. Zato i jest stanje takvo kakvo je, sistem odrzavaju oni koji na njega pristaju.
Mozda bih pokusala nesto svoje da imam vlastiti stan barem za nekakvu sigurnost. No iskustva mojih prijatelja poduzetnika su uglavnom losa. Osim ako preko znjore ne rade za neku od drzavnih firmi.

Kad sam obznanila roditeljima i frendovima da cu zivjeti u Istanbulu svi su bili sumnjicavi, odgovarali me. Medjutim, u Turskoj obrazovan covjek moze zivjeti kao car. Da, ima nepotizma, korupcije u drzavnim sluzbama, ali svaka normalna firma ili privatno sveuciliste ce itekako platiti svoje djelatnike, pogotovo strance. Nisam mogla vjerovati koliko je moguce biti postovan i priznat. Nesto od cega smo se mi u Hrvatskoj odavno odvikli. Ovdje ljudi masovno rade, posla ima, i zdrave konkurencije. S dobrom idejom lako je dobiti financiranje, pokrenuti bilo sto. Koliko god mi fali zivjeti u Zagrebu, toliko mi ne fali onaj osjecaj bespomoci, beznadja.

Strasno je zivjeti u drustvu gdje je posao povlastica. Zelim vam svu srecu!