Ne znam, mislim da mnogi općenito, ne samo tu na forumu, previše očekuju od odlaska vani koja se bazira na nekoj maglovitoj viziji, da je tamo negdje puno bolje. Do poremećaja vrijednosti je došlo svugdje, i ništa više nije, niti igdje, kao što je bilo nekada. Više niti u Njemačkoj, još uvijek najsnažnijem gospodarstvu Europe. Još uvijek je nekima super, da se razumijemo, čak i od pridošlica, ali to ovisi o svega par struka, koje stanu na prst jedne ruke. Ostali sve više glođu gole kosti, ma koliko bili radišni, pošteni, kvalificirani. Vjerovali ili ne. Dobro, u ovom dijelu svijeta još uvijek ne kopaju po kontejnerima, ali razlog tome je samo što su socijalna davanja srednje klase, dakle stupa društva, ogromna, pa s jedne strane još uvijek nema kontejnera, ali s druge stup društva se urušava, i to se čak više ni ne može reći kao prije svega desetak godina, polako, ali sigurno, već akcelerirano. Kad dođe do konačnog urušavanja, posljedice će biti katastrofalne. Ali naravno, opet ne za sve, ali za većinu da.

Već sam negdje pisala da je situacija u Njemačkoj na primjer, a govorimo o jednom od najsnažnijih gospodarstava svijeta, dovedena do apsurda, pa je 60% ukupnog bogatstva Njemačke u rukama 10% stanovništva. To je onaj vrh, milioneri.

Ostalih 20% čine višu srednju klasu u čijim je rukama oko 30% ukupnog bogatstva.

A ostalih 10%, tj. točnije samo 8% ukupnog bogatstva drži preostalih 70% stanovništva, to smo svi mi, bivša srednja klasa, sss, vss, nkv, i oni na socijalnoj pomoći, i tih 70% se međusobno sve više glođu i otimaju oko te jadne kosti, jer para više nema, srednja klasa koje se nalazi u tih 70% ne može više finacirati i sebe i više od pola zemlje, na izdisaju je. A ovih gore 30%, oni su tu, prisutni su, mješaju se sa svima nama, nije to problem, za njih. To je isto jedna od posljedica njemačke pozitivne socijalne politike, da bi se izbjegla geta, pa oćeš, nećeš dijete ti mora ići u tu i tu školu, prema mjestu stanovanja, bio ti milioner ili na harz IV, bio Nijemac, barun, grof, Turčin ili Rus. Ali ono što je puno manje super, svoj kapital ne mješaju sa našim, i to nastaje kratki spoj. Iskre frcaju, samo što ne izbije požar, a kad izbije, neće ga se imati sa čime ugasiti. I to je na žalost stvarnost.

Prije svega 40 godina omjer u korist srednje klase je bio prilično drugačiji. Srdnja klasa je bila jaka, stabilna, imala je, živjela je. Danas sve više i više životari, a često i jedva preživljava, a to posebno i snažno ovisi o tome koliko je djece u obitelji. Pa se tu pojavio i drugi mega problem, pad nataliteta.

Raslojavanja na bogate i siromašne postaje svugdje stvarnost, u nekim segmentima trenutačno vidljivo više, u nekima manje, ali to je nezaustavljivi proces koji je krenuo kao nusprodukt kapitalizma per se, gdje u centru više nije čovjek, radnik, pojedinac, čak ni opća korist za društvo u cijelini, drugim riječima očuvanje srednje klase, već samo i jedino kapital i njegovo generiranje.
Možda nećete vjerovati, ali i ovdje je teško opstati kao privatnik. Firme propadaju i gase se preko noći, evo nama dvije bliske nedavno, jedna od njih sa stogodišnjom tradicijom čak. Nitko nikoga ne ferma previše, niti se radnici drže na platnoj listi zato što imaju familiju, djecu, hipoteke. Nisi produktivan koliko se očekuje, ne donosiš firmi barem 1/3 od troškova prihoda onih koja ona ima za tebe, i to u doba recesije, letiš od danas, na sutra. Prije mjesec dana je dvoje kolega iz muževe firme dobilo otkaz, jer nisu ispunili plan koji im je bio zacrtan od prošle godine, projekt je kasnio, stranka bila nezadovoljna, nije htjela platiti dogovoreni iznos, i kolege su dobile otkaz, sad kad im prođe otkazni rok, odlaze ne samo sa projekta, nego i iz firme. A radi se o projektu u jednom velikom i bogatom koncernu, Eonu. Inae prosječni radni dan mog tih kolega i mog muža skupa s njima traje službeno 9 sati (8 sati + 1 sat pauza), međutim sve češće i sve veći broj njih radi prosjećno 10-11 sati, i to se tako podrazumijeva. No badava ti ako toliko radiš, a ne ostavriš sve planove i ciljeve za tu godinu, u najboljem slučaju, ništa od premije.

Ne želim naravno nikoga obeshrabriti, na kraju krajeva i mi smo vani već 15 godina, ali samo malo pogled i iz drugog kuta.