Potpis na Šafran da se generalno više radi u Njemačkoj. Ne mislim tu samo na radno vrijeme. Uspoređujem samo Zagreb sa životom tamo. Velika razlika je što se tamo na svim nivoima radi straight forward. Kod nas uvijek netko nešto koči, netko prolupa, netko ima neki svoj meni nedokučiv razlog i onda se troši energija cijele firme, cijelog državnog aparata..., na neutralizaciju negativnog učinka i to mene ubije ovdje. Mislim da zato tako sporo idemo naprijed. Naravno da je to vezano i uz količinu raspoloživog novca, jer neke su stvari posljedica neimaštine. Ne mora biti nužno ni da se čini negativno, nego da se ne čini pozitivno, ne stvore se adekvatni radni uvjeti. Moji i od mojih stotinjak kolega su recimo potpuno protivno Zakonu o radu, al već 30 godina nikako da se te stvari riješe. Pred 30 godina je možda bilo svejedno, ljudi bi otišli kući kad nije bilo dobro, nije nitko kontrolirao, danas imaš uvjete koje moraš ispuniti, a nemaš radne uvjete za to i onda je to frustrirani sustav. To nisam u Njemačkoj doživjela, nisam nikad vidjela da netko radi u takvim uvjetima. Mi trošimo puno energije da bilo što napravimo. Badava mi sjediti 10 sati na poslu.

Šafran, opisala si Njemačku kao Paul Auster u knjizi Im Land der letzten Dinge iliti In the Country of Last Things. Preporučam knjigu.

Moj najveći stres u životu je povratak u RH, iako se i meni svašta tamo nije sviđalo. A s prijateljima tamo smo imali odlično iskustvo. I danas mogu javiti tjedan dana unaprijed da dolazim k njima. I pekli su mi i kolače i radili salate za fešte i obilazili me u bolnici, i šef me obišao u bolnici. Kad se netko seli svi dođu pomoći, i mi smo, i nama su. Ja stvarno nemam iskustvo sa sterotipima koji se obično spominju kod nas, premda vjerujem da ima u tome nešto.