Šafran, mislim da je svima nama jasno da nema meda i mlijeka igdje, niti itko u inozemstvo gleda kao na obećanu zemlju.
Ali postoje zemlje u kojima je nešto bolje nego i Hrvatskoj, a to je osjećaj da sa svoje dvije ruke i dvije noge možeš zaraditi za svoj život i život svoje obitelji, da ako imaš dobru ideju, da se možeš okušati u tome, da se inicijativa podupire, a ne koči. Ono što je Dilek lijepo opisala za Tursku:

"Ovdje ljudi masovno rade, posla ima, i zdrave konkurencije. S dobrom idejom lako je dobiti financiranje, pokrenuti bilo sto. Koliko god mi fali zivjeti u Zagrebu, toliko mi ne fali onaj osjecaj bespomoci, beznadja."

To je ta osnovna razlika.

Znaš li koliko ljudi poznajem koji su radišni i sposobni, a kao obrtnici ili mali poduzetnici ne mogu živjeti od svog rada?
Koliko ljudi SE NE USUĐUJE krenuti u biznis jer su se već jednom opekli ili netko oko njih, ljudi koji bi u normalnim društvima naveliko radili, a ovdje se boje šume propisa, nedorečenih pravila, inspekcija koje su dobile upute da svakako utrže nešto svugdje gdje idu (a ne da najprije pomognu kao u npr. Austriji) , osim tamo gdje im se isplati da zažmire itd.
Koliko se ljudi NE USUĐUJE krenuti u biznis i zato što im se ne da imati veze s lokalnom politikom, uvlačiti se i sklapati poslove preko veze i poznanstava, mititi, vraćati usluge itd.

A društvo u kojem se ljudi NE USUĐUJU nije društvo inicijative, napretka i razvoja, to je društvo koje guši, stagnira.... Zato ljudi maštaju o odlasku, da bi prodisali.