mama andjela

[lila0502]

Drage moje mame andjela,
I sama sam takva. Prije 4 mjeseca sam postala mamica jednog andjelka.... od tada svaki dan prva i zadnja moja misao je sta bi bilo kad bi bilo. Citam vase price vec dugo dugo....ali nikako da skupim snage da napisem svoju pricu. Tesko je, pretesko.... 9 mjeseci se nadas....ocekujes i na kraju ocaj. Umjesto s bebom vracas se kuci s hrpom paira :'(.....ali zivot je takav.....ponekad na sekundu zaboravim, pa onda kaznjavam sebe sto sam to dozvolila.....pretesko je. Pomisao na novu trudnocu u meni izaziva haos, strah, paniku.....

[AdrianovaMamica]

Strasno mi je zao, kako je to ogromna bol.. grlim te bar da te malo utjesim

[biserko]

Lila, nazalost, imas ovdje mnogo prica za citanje. Zao mi je zbog tvog gubitka, ako mislis da ce ti biti lakse podijeli s nama sta ti se dogodilo. Sto se tice strahova od nove trudnoce, razumijem te, i sama cesto prolazim kroz isto, imala sam tri spontana. Iz mog iskustva - ako osjetis da je panika prejaka sacekaj jos malo sa novom trudnocom.

[mary1107]

Oh draga,žao mi je jako!Poznati su mi tvoji osjećaji..prije dvije godine i ja sam doživjela isto...čekala,veselila se,nadala 9 mjeseci ali iz bolnice sam došla praznih ruku...Preteško je,znam..Grlim te jako!Meni je najveća utjeha bila vjera da postoji neki razlog zašto je moje djetešce umrlo..vjerovala sam da je spašen od
neke teške bolesti ili nesreće..tješila sam se da ga je Bog uzeo u svoje naručje i da mu je tamo lijepo,najljepše..On je sada moj mali anđeo i kad god pogledam u nebo kao da ga vidim u svakom oblaku,u svakoj zraki sunca i u svakoj kapi kiše...fali mi neopisivo ali uvijek će mi biti u srcu,od tamo nikada nije otišao.....

[lila0502]

Drage moj

[lila0502]

Hvala vam drage moje na podrsci. Mary1107, zatrudnila sam nakon 3 god posto sam imala missed ab u 8 sedmici. Nisam mogla vjerovati da sam ponovo trudna. Bez ikakvig straha,panike....bila opustena vesela trudnica. Trudnoca je isla na prvu ok, s bebacem je sve bilo ok, ali ja sam uvijek imala neki problem. Ako nije bila glavobolja, bio je krv iz nosa ili povisen pritisak..nije bilo dana da nismo otisli na uz...svaki puta sve za 5....do dana kada sam.usla u 32. Sedmicu, kada bi sve vec trebalo biti u redu....ali nije. Na tom kobnom pregledu dr je otkrila da je kod mene uvecana plodova voda...da je djeciji stomacic pun vode i da najvjerovatnije nije nesto ok sa djcijim jednjakom...cujem.sta mi prica a ne cujem...gledam i do mene ne dolazi njene rijeci da moram na porod, da se ja spasim dok mogu...strasno, uzasno...ne mogu da prihvatim da nesto nije ok. Istoga dana sam hospitalizirana ..uradjeno more nalaza...ali prognoze lose. I dok su me svi uvjeravali da nema spasa nisam htjela ni da cujem.da se.porodim prije vremena i tako bebi ne dam sanse da zivi....nada, pusta nada. I...tako je dosao taj dan...ctg los, los i los...previse je vode u meni....i nekako dok smo i bili na ctgu rekla sam.sestri: to je to...nemojte vise...bebi je ipak odlucila da ode....kao da mi neko pola duse otrgao...otisao je moj mali andjelak... eto, to je moja prica, tj.djelovi moje price. Citala sam puno prica sa foruma..i svaka mi je preteska..da...zelim da vjerujem da se sve ovo desava zbog nekog jako dobrog razloga...ali tesko srcu primiti to...za sve mame koje su ovo prosle...ja sam ''mama'' u srcu....i mama jednog majusnog bubca na nebu...

[vatra86]

Lila zao mi je da si se prikljucila ovoj temi... Svi znamo kako ti je..ali nauci se kroz vrijeme zivjeti i stim,jer nam nista drugo ne preostaje.. Evo nama je 8 mj proslo otkad je nasa Anđelica otisla,a za dva mj se pripremamo za novu T... Vidjet ces da ce biti lakse,ali nece proci dan a da ne pomislis na svog anđela... Grlim te puno!!
Mozes li reci da li se zna uzrok nakupljanja toliko vode? Zasto mislis da si ti kriva za to sta se dogodilo?

[Maja23]

Drage mame anđela,
I ja sam od prije 4 mjeseca mama jednog anđela...od toga dana jedan dio mene kao da je umro.. većina ni mene ni supruga ne razumije.. najgore je što se najbliža rodbina ponaša kao da nikada nisam ni bila trudna. Kao da nas anđeo nikada nije ni postojao držite se.. puno pozdrava.

[Beti3]

Upravo tako, Maja. Kao da nikad nije ni postojao. Godinama sam se uvjerila da je ljudima tako lakše. Mojoj je anđelici Nova godina dan rođenja i vječnog odlaska. Upaljena svjećica i bol u srcu u totalnoj samoći, to je sve što se usuđujem. Nikad ni riječ ne spomenem, osim ovdje na forumu. Tu mogu. Drži se.

[žužy]

Držite se hrabre žene

[sirius]

Upravo tako, Maja. Kao da nikad nije ni postojao. Godinama sam se uvjerila da je ljudima tako lakše. Mojoj je anđelici Nova godina dan rođenja i vječnog odlaska. Upaljena svjećica i bol u srcu u totalnoj samoći, to je sve što se usuđujem. Nikad ni riječ ne spomenem, osim ovdje na forumu. Tu mogu. Drži se.

U, Beti , meni se to cini bas lose. Ne samo za tebe, nego i za cijelu obitelj. Jer sigurno i oni misle/sjete se svoje kceri/sestre/unuke koja nije fizicki sa vama. Mislim da bi bilo dobro za tebe i ostatak obitelji da uvedete neku novu tradiciju njoj u cast, da obiljezite njezino postojanje iako nije sa vama.

[Beti3]

Znam, ali ne ide to. Vjerujem da bi me itekako manje mučilo da netko hoće pričati sa mnom. Možda sam ja kriva, jer sam se bila povukla silno u sebe i svi su odahnuli kad sam se "vratila". Ma, mogu ja to, snažna sam, jedino ove dane je teže, proći će. Požalim se tu, i idem dalje. Evo, pečem kolače, smirujem psa kojega muče petarde. Puna je kuća. I snijeg je počeo. Dobro je (neka je ona samo moja, u mislima.)

[sirius]

Znam, ali ne ide to. Vjerujem da bi me itekako manje mučilo da netko hoće pričati sa mnom. Možda sam ja kriva, jer sam se bila povukla silno u sebe i svi su odahnuli kad sam se "vratila". Ma, mogu ja to, snažna sam, jedino ove dane je teže, proći će. Požalim se tu, i idem dalje. Evo, pečem kolače, smirujem psa kojega muče petarde. Puna je kuća. I snijeg je počeo. Dobro je (neka je ona samo moja, u mislima.)

Nema to veze da li ti nesto mozes.
mozemo mi i planine pomicati , ako treba. Ali patiti u tisini ne treba.
Iz mog iskustva, kad se o necemu tuznom i bolnom ne govori , ono je i dalje tu. Jos vise nego kada se govori. Onda ta tema postane tabu tema koja je stalno prisutna... Sto je za mene jos gore. A cini mi se i za ostatak obitelji.
ja bih na tvom mjestu jednostavno odlucila obiljeziti taj dan rodenja svoje kceri, i obavijestila bih obitelj o tome.
ako bi mi se netko zelio pridruziti u sjecanja, razgovoru , paljenju svijece, odlasku u crkvu, pa i pecenju torte njoj u cast ... Ili kako god odlucim obiljeziti dan rodenja svoje kceri ... Ja bih progovorila o tome, ako bih imala potrebu. I obiljezila bih taj dan, javno. Mozda bi se iznenadila reakcijom svoje obitelji. Drzi se.

[Tanči]

Moj sin bi imao sada 24 godine.
Puno je to vremena,ali bol je i dalje prisutna.
Međutim, ja je ne potiskujem.
I pričam i pišem o tome.
Sada mogu, nekad nisam mogla.
Prošli tjedan sam bila s kolegom na kavi i nekako smo došli na tu temu i ja sam mu to ispričala, a on je slušao i samo mi stisnuo ruku na kraju.
Ne mogu vam opisati koliko mi je to značilo.

[Maja23]

I ja sam čula od nekih žena koje su prošle ovakvu patnju kao i mi, i nakon 30 i nešto godina i dalje pate i pune su im oči suza kada se sjete.... Jednostavno ja vam iskreno i ne znam u kojoj sam ja sada fazi... ponekad sam ljuta na cijeli svijet, ponekad plačem, ali trudim se zbog sina kojeg imam što više kontrolirati u njegovoj prisutnosti i ne pokazivati osječaje... ponekad ne mogu ni plakati više samo me jad i praznina ubijaju.... najviše što mi smeta trenutno je da mi prijateljice i ostali bližnji, pričaju o trudnoći i misle kako ja mogu svaki puta pričati opčenito o toj temi.... i već sam im mnogo puta spomenula i rekla kako ne mogu pričati ne samo o svojoj boli nego i trenutno o toj temi, ali ljudi bilo bližnji bilo neko drugi misle samo na sebe i tjeraju po svom, a ja jednostavno kao da se počnem gušiti, imam knedlu u grlu i isključim se... ne mogu, jednostavno nekada ne mogu vidjeti ni trudnice.... Dal se kojoj od vas tako što dešavalo ili dešava?... valjda nisam poludila od cijelokupne situacije...

[drama_queen]

Nisi draga poludila ...rano je još to, barem je kod mene bilo. Nije ni sad puno bolje, ovo je tek malih 6 mjeseci ...još će puno mjeseci morati proći pa će biti malo lakše. Do tad koristi nas ovdje za onaj nekakav "ispušni ventil" ...ali pomalo ...od tema koje ti ne odgovaraju se odmakni, imaš puno pravo na to. Doći će vrijeme kad ćeš moći o svemu tome pričati ali do tad ...polako, preteško je sve to a ljudi ne razumiju ...većina ne razumije

[Maja23]

Nažalost većina te još i osuđuje i usuđuje ti zadirati u tvoju ranu i govoriti da zatvoris ta vrata i ponasas se kao da tvoje dijete nikada nije ni postojalo... to teško prihvaćam i to nekima bližnjima teško i mogu oprostiti radije me pusti nego da mi zadires u nešto što je meni sveto, a to je moj anđeo za kojeg molim svaki dan ♡

[Maja23]

Drage moje molim za sve nas da nam Bog da snage kao i našim muževima da sve te tužne trenutke što lakše prebrodimo... jer teško se zaboravlja da si bio u radjaoni i plakao da ti se svijet ruši a u boksu do tebe si čuo kako se drugi vesele.... a to ne razumije nažalost nitko tko to nije doživio. .

[Maja23]

Jedino što si nikada neću oprostiti što nisam vidjela svoga anđela. .da ga pamtim.. bila sam shrvans od bolova i psihički od skoro 24 sata u radjaoni i poslušala doktoricu kako je to najbolje za mene... Šta da vam kažem od 7 mjeseca svaki mjesec pijem antibiotike.. prvo jos u bolnici zato jer mi curila plodna vods, a sads stalno loši brisevi klebsiela i streptokok me ne puštaju. . Sljedeća mi je biopsija idući mjesec.. oprostite cure na tolikim riječima ali nekako se osjećam snažnija od kad sam počela s vams dijeliti svoju bol...

[Tanči]

Maja, kod tebe je još sve previše friško.
Normalno je i da si ljuta i ogorčena i da tražiš krivca i da kriviš sebe...
Sve je to normalno.
Polako kako teče vrijeme bol će se smanjivati, tuga isto.
I ja sam užasno patila i plakala kad bih naletjela na dućan s bebi opremom i svašta, ali polako sam se oporavljala.
Ako nemaš sa kime pričati potraži stručnu pomoć i sigurno će ti biti lakše.
Ja sam jučer obišla s mužem i kćerkom grobove naših najmilijih i pomolila se za pokoj vječni i osjećala sam se odlično nakon toga.
Svaki Božić to napravimo jer mene vuče. Ja to moram. I muž me potiče i podupire.
Godine prolaze, ali sjećanja ostaju.
Evo ni računat više neznam. Napisala sam da bi imao 24, a zapravo bi imao 25 godina da je s nama.
Tko zna, možda bih već i baka bila.
Tko zna...

[Maja23]

Muž mi je hvala Bogu velika potpora i zbližili smo se više nego ikada.

[Tanči]

Muž mi je hvala Bogu velika potpora i zbližili smo se više nego ikada.

To je super.
Razgovarajte, plačite, tugujte zajedno...
Muški obično šute i u sebi zatomljuju tugu pa mi mislimo kako im nije stalo.
Moj je isto tako i trebalo je proći puno godina da se otvori i da ja shvatim koliko mu je teško.

[Lotta81]

Maja23

Drži se. Kako su ti rekli onaj tko to nije doživio ne može to razumijeti. Najvažnije je da ste si ti i muž potopra. Muški sve to doživljavaju na drugačiji način, ali ne znači da ne tuguju. Eto, moja malena bi jučer imala 6 mjeseci. I cijeli Božić mi je teško. Mislim si, kako da se veselim kad moje dijete nije tu sada samnom. Znam da život ide dalje, ali meni, iako se izvana činim ok i jesam jednim dijelom ok, ne znači da sam sve zaboravila. No ljudi misle ako se ponašaš normalno da ti nije teško, ali je, jako. Ljudi ponekad nisu zlobni, ali ne razmišljaju. Recimo meni je za Božić jedna jako draga osoba koju jako volim i cijenim poklonila sliku svoje (inače predivne i predrage) kćeri i sina. Ali nije razmišljala da šest mjeseci nakon svega meni će biti teško gledati njenu kćer jer ja svoju nikad neću zagrliti, proslaviti njen rođendan, veseliti se njenim uspjesima ...
Ono što želim reći, biti će svakavih ljudi i reakcija, ljudi većinom nisu zlobni, ali ne razmišljaju. Važno je samo da ste si ti i muž potopra, jer na kraju samo vas dvoje znate kako vam je. I mi nikad nećemo zaboraviti našu djecu. Često ljudi misle da ako dobiješ drugo dijete da si prvo zaboravio,da je bol prošla, ali nije, ona je samo ublažena.
Drži se, jednog dana tuga neće nestati, ali će promijeniti oblik i biti će nekako lakše.

[Maja23]

Baš tako ljudi jednostavno ne razmišljaju.... no nisu svi takvi razmišljaju neki, tj. oni kojima je stvarno do tebe stalo...
oni razmišljaju šta će reći i odvagnuti će riječi koje će reći... najdosadnija i najodvratnija rečenica koju slušam u posljednja 4 mjeseca je:
Ajde imaš ti Lovru budi sretna da imaš njega... neki nemaju ni jedno dijete... a ja na to poludim... pa haloooo?! i to je bilo moje dijete 5i pol mjeseci nosila sam ga ispod srca disala sa njim, mazila ga... neće neko meni sad govoriti kako i šta trebam...
PUNO HVALA NA PODRŠCI...

[KarloVita]

I ja sam čula od nekih žena koje su prošle ovakvu patnju kao i mi, i nakon 30 i nešto godina i dalje pate i pune su im oči suza kada se sjete.... Jednostavno ja vam iskreno i ne znam u kojoj sam ja sada fazi... ponekad sam ljuta na cijeli svijet, ponekad plačem, ali trudim se zbog sina kojeg imam što više kontrolirati u njegovoj prisutnosti i ne pokazivati osječaje... ponekad ne mogu ni plakati više samo me jad i praznina ubijaju.... najviše što mi smeta trenutno je da mi prijateljice i ostali bližnji, pričaju o trudnoći i misle kako ja mogu svaki puta pričati opčenito o toj temi.... i već sam im mnogo puta spomenula i rekla kako ne mogu pričati ne samo o svojoj boli nego i trenutno o toj temi, ali ljudi bilo bližnji bilo neko drugi misle samo na sebe i tjeraju po svom, a ja jednostavno kao da se počnem gušiti, imam knedlu u grlu i isključim se... ne mogu, jednostavno nekada ne mogu vidjeti ni trudnice.... Dal se kojoj od vas tako što dešavalo ili dešava?... valjda nisam poludila od cijelokupne situacije...

Draga Majo, moja bi anđelica ovaj Božić bila navršila 5mjeseci. Već velika curka, zamišljam je, plačem, teško je... Želim ti reći da se i ja tako osjećam kad vidim trudnice, nisi luda, nisi sama. Jučer je meni rodila prijateljica, curicu, a danas mi dođe kolegica na poslu i pokazuje sličicu na mobitelu od tog malog smotuljka. Ostala sam bez zraka i sve mi se zacrnilo, a ta mala beba mi je stalno pred očima. Znam da to nije bilo zlonamjerno, ali jednostavno se desilo, ona je tek kasnije skužila šta je napravila. I onda mi kažu, ma dobro je, proći će, imaš Karla, bla,bla,blaba... Kad će proći??? Sorry nisam te ništa utješila ali morala sam se malo pojadat, bar tu me svi razumijete, nažalost

[Beti3]

I ja sam čula od nekih žena koje su prošle ovakvu patnju kao i mi, i nakon 30 i nešto godina i dalje pate i pune su im oči suza kada se sjete.... Jednostavno ja vam iskreno i ne znam u kojoj sam ja sada fazi... ponekad sam ljuta na cijeli svijet, ponekad plačem, ali trudim se zbog sina kojeg imam što više kontrolirati u njegovoj prisutnosti i ne pokazivati osječaje... ponekad ne mogu ni plakati više samo me jad i praznina ubijaju.... najviše što mi smeta trenutno je da mi prijateljice i ostali bližnji, pričaju o trudnoći i misle kako ja mogu svaki puta pričati opčenito o toj temi.... i već sam im mnogo puta spomenula i rekla kako ne mogu pričati ne samo o svojoj boli nego i trenutno o toj temi, ali ljudi bilo bližnji bilo neko drugi misle samo na sebe i tjeraju po svom, a ja jednostavno kao da se počnem gušiti, imam knedlu u grlu i isključim se... ne mogu, jednostavno nekada ne mogu vidjeti ni trudnice.... Dal se kojoj od vas tako što dešavalo ili dešava?... valjda nisam poludila od cijelokupne situacije...

Sve to je normalno. Sve sam to prošla. Ja još uvijek ne mogu gledati na TV i u novinama slike prvih beba rođenih 1.1., jer moja je rođena u rano novogodišnje jutro, jedne davne godine. Imala sam ju devet mjeseci u trbuhu i onu minutu prije nego su je odnijeli. To mi je sve od nje. Barem sam ju vidjela. Ali, ta slika nikada i nikako ne blijedi.
Ne znam zašto ta bol toliko traje, mi se ustvari nismo upoznale. Gledajući drugu svoju djecu, a još troje imam, znam koliko sam toga izgubila skupa s njom. Kako joj je moglo biti... Ne, neću misliti.

Vjeruj mi Majo, bol se smanji kad rodiš iduće dijete. Naravno, nakon što prebrodiš trudnoću i porod, a koja je to strepnja. Lakše je, puno lakše kako ide vrijeme. Dođu dani i tjedni da se ne sjetiš. Osim oko godišnjica. Bit ćeš uskoro opet sretna, opet ćeš se smijati, ali još je rano. Neka te ne brinu negativni osjećaji, ni ljubomora na trudnice i bebe. Tako ide oporavak.
Nakon gubitka moje curice još su mi zaredala dva spontana, u ranoj trudnoći, očito je mome tijelu i duši trebao dulji oporavak. Napokon, dvije i pol godine kasnije, došao je sin na svijet. Smješkam se sjećajući se tog poroda. Ma kakva bol, uopće nije dopirala do mog mozga.

Koliko tuge i sreće može svatko od nas podnijeti. Nevjerojatna smo mi bića

[Maja23]

Drage cure, iako vas ne poznajem...u sebi osjećam kao da vas poznajem godinama tu sam vas pronašla i za svaku od vas sam tu..Hvala vam što ste tako i vi za mene ♡♡♡

[Krtica]

Nažalost pridružujem vam se hrabre, jake žene. U ponedjeljak sam postala mama moje male anđelice Eve koju sam rodila hitnim carskim rezom u 38tt. Boli do iznemoglosti i tijelo i duša. Noću se budim u ovoj prokletoj turobnoj bolničkoj sobi u nadi da je sve san. Još je osjećam u sebi a roka pohita stomaku, sada mekanom i praznom. Zašto je otišla ne znam dal ćemo ikad saznati. Toliko smo je čekali i kratko je bila tu. Nisam je ni vidjela, nisam je ni na vječni počinak mogla ispratiti. Nije fer, nije fer!!! Strah me otići kući, strah me ogledala u kojem sam gledala bušu u kojem je ona skakala, strah me pitanja, pogleda ljudi, praznog stana jer sam sa smješkom otišla u rađaonicu ne nadajući se ovom kraju. Muž je vikao evo naš Eve sa veselim očima. Sada su mu tužne, crvene i kaže da suzama soli svaki ručak.
Kako dalje? Kako se utješiti? Suze ne staju. Vrištala bi i jecala da mogu, al me boli rez, ožiljak kojeg ću vjećno imati na sebi kao podsjetnik na nju.
Molim se za sve nas mamice da nam Bog da mir, da snage za dalje, podari jedno biće koje će biti uz nas dok mi ne odemo k našim anđelčićima.

[latika]

krtica, zao mi je zbog vaseg gubitka, saljem zagrljaj

[pak]

[Maja23]

U molitvama ste, držite se.. znam kako je to bolno.. mene je sad nakon 5 mjeseci id gubitka počelo svaki dan hvatati napad panike. A do sad sam sr sams sebi čudila kako zapravo dobro prikrivam svoju tugu..a sada sam očito picela pucati.

[Krtica]

Joj Majo toga se ja i bojim. Svi mi govore kako sam čvrsta a ja imam osjećaj da ću poknuti kad tad. Još uz svu bol danas mi i grudi buknule. Totalno sam u komi. Iznenađujem samu se be jer ne plačem koliko sam mislila da ću plakati. kao da nema suza. Rasplačem se na kratkoi onda dalje opet tupilo.... Pričam stalno o njoj, vrtim taj prokleti ponedjeljak kad sam s osmjehom otišla u rađaonicu...

[drama_queen]

Krtice pucat ćeš još dugo i često na žalost ...ali svaki put bit ćeš staloženija i lakše ćeš se miriti s tim, lakše ćeš krenuti dalje ...pričaj o njoj jer samo tako ti te slike koje ti prolaze kroz glavu neće biti horor film nego sjećanja na tvoju curku...znam kako ti je ...a za grudi odi po tablete ili što ti god mogu dati, meni je nakon mjesec dana opet došlo mlijeko i to smo tabletama riješili

[Ginger]

cure, grlim vas jako

Krtice, zao mi je

[Apsu]

Srce mi pukne kad pročitam ovako nešto

Draga krtice <3

[Optimisticna]

uf....
tako mi je žao.
Svakako uzmi tablete za prsa, ja sam mlijeko dobila dva tjedna nakon što me napustila kćer. To me ubilo dodatno.

[Krtica]

Cure evo pomgla je velika doza nurofena da ne dođe do upale dojki. Na vrijeme sam krenula i evo već treći dan u grudnjaku imam listove kupusa. Nisam vjerovala da će pomoći i evo danas mi se grudi vratile u normalu. Nadam se da je tu kraj mukama sa grudima.
Vidim po vašim potpisima da smo neke još imale i imamo borbu za neplodnošću. To me još dodatno obeshrabri.... Kako imati snage krenuti opet u borbu s tim i još prihvatiti neuspjeh u postupcima. Stvarno treba snage i ja se divi. Sada vama i vi mi dajte nadu da ću skupiti hrabrosti za nove borbe.

[Krtica]

Sutra će biti težak dan. 2.2. je bio termin poroda a ja idem na pedijatriju da mi izvade krv kako bi se otkrilo zašto je moja curica imala tešku anemiju i zašto je krvarila u meni. Uffff strah me pogleda tih liječnica na razgovoru koje su se borile za život moje Eve.

[drama_queen]

hoćeš Krtice hoćeš ...dođe vrijeme kad shvatiš da se možeš boriti s tim ...nikad više spremna za trudnoću kao do sad ali pređeš tu granicu i kažeš sebi da ćeš probati ...panika ostane ali ...evo ja prošla u petak FEt i sad čekam betu nije lako ali može se

[Lotta81]

Krtice, jednog dana hrabrost će biti veća od straha i krenuti češ ponovo. I u mojoj glavi se mota svašta, ali ipak za koji mjesec idemo u 6. stimulirani postupak pa što bude.
Kako drama queen kaže nikad neće biti više isto, ali želja za bebom biti će veća.

[Maja23]

Ja sam na prsa stavljala zelje, to me stvarno spasilo.... desetak dana sam se borila tako sa mlijekom i onda je polako nestajalo.... a osječaj je znam užas.... drži se....

[Maja23]

Jao cure drage.... sve smo u istim mislima i svaki dan nam se svodi na isto... ja sam sad nakon skoro dva tjedna plakanja skoro svaki dan, opet nekak normalna, ali pitanje je koliko dugo.... nisam ni mislila da tako na momente može čovjek pokleknuti ponovo.... i jednostavno se slomi... ali to rijetko tko razumije.... uz sve to još mi nešto očito nije i sa zgrušavanjem krvi ok, malo malo pa mi bude neki podljev što mi pucaju kapilare il šta ja znam šta, odmah se sjetim injekcija koje sam primala u bolnici svaki dan, jel imao tko takvu situaciju? i još k tome idući tjedan ponovo na sveti duh kontrola nakon 4 mjeseca danas sam slagala papire i naravno da je odmah bio grč u meni i već sad razmišljam kak ću sve to izdržati idući tjedan....

[KarloVita]

Draga Majo23, drži se i budi hrabra! Sve će biti dobro

[Maja23]

[Mariachi2906]

Drage mame anđela,
šaljem vam svima jedan virtualni

Moj sin je odlepršao u 18tt, ove godine će biti 5 godina. Znali smo da je teško bolestan (teška srčana anomalija, tijelo svo u vodi, generalizirani cistični higrom) i da ima male šanse da preživi trudnoću. Ipak smo se nadali, molili i čekali. Onaj dan kad na uzv-u više nije bilo otkucaja, nego samo mlohavo plutajuće tjelešce, moj je svijet stao. Imala sam inducirani porod, ali mi nisu dali da ga vidim, niti znam gdje je završilo njegovo malo tijelo. To me nekako posebno boli, jer ne mogu otići na groblje zapaliti mu svijećicu.
Plakala sam jedno vrijeme nakon tog događaja, ali ne pred djecom, imala sam ih tad 3. Imale su tisuću pitanja. Utješila sam i sebe i njih tako da je braco bio jako bubani i da ga sad više ništa ne boli i da je kod Isusa i tamo mu je lijepo.
5 mjeseci kasnije već sam bila trudna, planirano i željeno. Stigla je curka, a nakon nje i braco.
I koliko god sam sretna i ispunjena svojom djecom, toliko mi on uvijek fali. Svaki Božji dan kad stavljam tanjure na stol, kad idemo u šetnju pa brojim djecu jesu li svi na broju, meni on fali! I kao da je tu, kao da živi s nama! Svakodnevno mi je u mislima. Nema više boli. Samo zahvalnost za našeg osobnog anđela koji nas čuva i bdije.
Čekam trenutak susreta, a do tada ima još puno posla tu na zemlji.
Htjedoh vam reći da je teško, preteško i nije fer, ali vaš anđeo želi i moli za osmijeh na vašem licu. Treba si dati vremena i pustiti suze. A onda idite dalje. Živite život punim plućima. Tako bi i oni željeli da bude.

[Maja23]

Bas tako ne prođe ni dan a da nije u mislima i molitvama.. moj anđeo Niko u mom srcu kako sam rekla neki dan mužu njegovo će srce kucati i kuca u mom dok god sam ja živa.. ♥

[nivesa]

Svaki dan....iz dana u dan....moj mis mali je sa mnom u mislima....ljubavi falis mi neopisivo!!!!

[Krtica]

Ne znam što napisati..... Dva dana ok i onda se srušim i ne uzlazim iz kreveta kao danas.... U četvrtak 12.3. bit će 2 mjeseca od našeg rastanka i teško je al navikla sam se na bol u prsima, depresiju i tjeskobu. Sad se ovukao strah na možda nikad više neću biti trudna i da će mi od majčinstva ostati samo uspomena na trudnoću i grob moje Eve.
Grlim vas drage žene!!

[nivesa]

Krtica to su sve faze koje covjek mora odradit. Evo nama jos malo 3 godine jos uvjek se sjecam svakog detalja svakog udarca svakog uzasa nakon pocetka trudova. Tuga ne prestaje.. .....
Isti strah imam i ja...da nikad svoje sunce necu drzat u rukama....

[jo1974]

Tko god je pročitao moju priću onda zna koliko sam se borila,padala sam 1000 puta isto toliko sam se dizala svog prvog anđela sam dobila prije 15 god.,bila sam mlada 24 godine sam imala a i dan danas plačem kad se sjetim jer pamtim svaki trenutak te trudnoće i porod koji je bio težak,i kad sam prije dva mjeseca rodila svoga sina sve mi se to vratilo bila sam koma sve što se događalo ja sam se poistovjećivala sa prvom trudnoćom a da neprićam o strahu koji je u meni kipio jer sam se bojala najgoreg scenarija,sad tu pred mojim očima spava jedno milo čedo molim se za njegovo zdravlje i zahvaljivam svaki dan što je tu jer kad sam izgubila svaki nadu i da neču nikada imati u svojim rukama dijete nego da ču uvijek biti samo mama anđela,stigo je moj mali medenko,sretna sam a opet sva uplašena a ponekad i tužna jer ja ipak imam 5 anđela.
Glavu gore nabacite osmijeh,anđele se ne oplakuju.