Drage mame anđela,
šaljem vam svima jedan virtualni

Moj sin je odlepršao u 18tt, ove godine će biti 5 godina. Znali smo da je teško bolestan (teška srčana anomalija, tijelo svo u vodi, generalizirani cistični higrom) i da ima male šanse da preživi trudnoću. Ipak smo se nadali, molili i čekali. Onaj dan kad na uzv-u više nije bilo otkucaja, nego samo mlohavo plutajuće tjelešce, moj je svijet stao. Imala sam inducirani porod, ali mi nisu dali da ga vidim, niti znam gdje je završilo njegovo malo tijelo. To me nekako posebno boli, jer ne mogu otići na groblje zapaliti mu svijećicu.
Plakala sam jedno vrijeme nakon tog događaja, ali ne pred djecom, imala sam ih tad 3. Imale su tisuću pitanja. Utješila sam i sebe i njih tako da je braco bio jako bubani i da ga sad više ništa ne boli i da je kod Isusa i tamo mu je lijepo.
5 mjeseci kasnije već sam bila trudna, planirano i željeno. Stigla je curka, a nakon nje i braco.
I koliko god sam sretna i ispunjena svojom djecom, toliko mi on uvijek fali. Svaki Božji dan kad stavljam tanjure na stol, kad idemo u šetnju pa brojim djecu jesu li svi na broju, meni on fali! I kao da je tu, kao da živi s nama! Svakodnevno mi je u mislima. Nema više boli. Samo zahvalnost za našeg osobnog anđela koji nas čuva i bdije.
Čekam trenutak susreta, a do tada ima još puno posla tu na zemlji.
Htjedoh vam reći da je teško, preteško i nije fer, ali vaš anđeo želi i moli za osmijeh na vašem licu. Treba si dati vremena i pustiti suze. A onda idite dalje. Živite život punim plućima. Tako bi i oni željeli da bude.