Drage mame,nova sam na ovom forumu i prikljucila sam se ovoj temi da bih ako je ikako moguce olaksala drugim mamama koje su se nasle u istoj ili slicnoj situaciji. Naime,bila sam trudna do prije dva mjeseca kada nam se cijeli svijet srusio. U 8.mjesecu 2016. sam saznala da sam trudna iako sam mislila da necu lako zaceti s obzirom da imam oba jajnika policisticna no ugledala sam plus i nije valjda bilo sretnije od mene tada. Prihvatila sam to drugo stanje kao nesto sto je normalno,prirodno,radila sam,puna energije i srece. Sve je teklo u redu,ja sam se osjecala odlicno! Svaki pregled je bio u redu,beba se dobro razvijala. No jedna rutinska kontrola je preokrenula nas zivot naopako. Dan prije pregleda sam osjetila da mi ide vodenkast iscjedak,ali sam mislila da je to u trudnoci normalno pa se nisam puno uzrujavala jer itako sutradan idem doktoru pa cu ga pitati. Dosla sam na pregled i doktor ustanovi da sam otvorena 3 cm i da hitno moram u bolnicu. Sok,nevjerica,kakva bolnica pa trebam ici na posao?! Dolazim u bolnicu zbunjena,sama,primaju me na pregled i govore da imam tesku infekciju i da sam izmedu pobacaja i poroda. Tada sam bila u 24+4 tj. Salje me odmah za Osijek,ja ne znam sto se dogada,suprug dolazi zbunjen i zabrinjen neznajuci sto ce se dalje dogadati. Ja sam bila uvjerena da ce sve biti u redu i da ce me drzati na odrzavanju. Medutim,plodna voda je krenula istjecati i popodne su me poceli hvatati trudovi. Sjecam se,lezim na krevetu,placem jer nevjerujem da se meni to dogada,ne znam sto ce biti s mojom bebom. Bebini otkucaji i dalje savrseno kucaju,a mene sustize trud za trudom. Rodila sam prekrasnog sina tri sata nakon prvog truda. Tu krece nasa muka i stres. Lezim u sobi,ne znam sto je s mojim sinom,odmah su ga po porodu stavili u inkubator tako da do iduceg dana nismo nista znali. Iduci dan kad smo ga vidjeli bili smo sretni sto je ziv,ali sam ja bila prilicno zbunjena sto nisam jos mogla prihvatiti da moj sin vise nije u mom trbuhu vec negdje daleko od mene. Ja sam u bolnici bila iducih 10 dana jer sam primala terapiju za izljecenje infekcije koju sam imala pa sam ga mogla posjecivati svaka tri sata. Vama koje sto dozivjeli ovakvu situaciju nemoram ni govoriti kolika je to kolicina stresa kada idete po informacije za vase dijete. Jedan dan je dobro,drugi dan nije. Moj sin je roden sa masivnim krvarenjem na mozgu-intercerebralno krvarenje desno 4.st. i krvarenje na lijevoj strani 3.st. No mislili smo,doktori uvijek kazu najgore,biti ce to sve bolje,rijesit cemo mi to sa vjezbicama,samo da on nama dode kuci. No bili smo svjesni svega i spremni na sve ishode. Nadali se najboljem i svaka dobra vijest bi nam jos vise dala nade. U meduvremenu je imao i operaciju crijeva pa kad se to rijesilo i kada je doslo poboljsanje,mislili sad je za kriza prosla,ipak je sad mjesec dana s nama. No 24.2. primam poziv iz bolnice u 8.30 ujutro da je moj sin napustio ovaj svijet. Osjecaj koji nemogu objasniti. Tuga,olaksanje,ljutnja,mix svih postojecih emocija. Suprug i ja odlazimo u Osijek po papire,rodbina rjesava sahranu. Gubim tlo pod nogama. Suza suzu stize. Molim se Bogu da prezivim ovo i da prezivim sahranu svoga djeteta. Sve ono sto sam uvijek govorila,nedao Bog nikome se dogodilo upravo nama. Meni kao majci. Mog djeteta vise nema. Sto sad dalje? Kako dalje? Bio je savrseno zdrav do poroda. Osjecaj krivnje da sam ja mogla reagirati da sam znala,a nisam znala. Prva trudnoca,toliko veselje,a sad tuga i ocaj. No nesto mi je dalo snagu. Prezivjela sam to. Sahranili smo nase dijete dostojanstveno kako mu i prilici jer je bio toliki veliki borac. Tako malo tijelo,a tako veliko srce. Svemu nas je naucio i povezao nas sve jos vise. Vjerujem u to da je on dosao na ovaj svijet s nekih razlogom,a i otisao s njega. Imala sam prilike biti majka punih mjesec dana i sretna sam sto sam ga barem upoznala i dozivjela. Danas,dva mjeseca poslije zahvalna sam Bogu sto mu je skratio muke i sto je moj sin sad u ljepsem svijetu gdje nema igala i aparata. U jednu ruku osjecam veliko olaksanje jer znam da njega vise ne boli. Jako mi fali i dala bih sve da je sad sa mnom. Ali nije. Zato drage mame,nemojte posustajati dalje u zivotu i nemojte si dopustiti da zapadnete u depresiju. Vi nista vise nemozete promijeniti,vase dijete nitko nece vratiti. Nece vas svi razumijeti i nemoraju,ali znajte da ste vi sami sebi kao bracni par najveca utjeha. Ja sada znam neke stvari za drugi puta. Moja dijagnoza je bila ureaplasma. Nitko mi cijelu trudnocu nije radio bris,a ja nikakvih simtpoma nisam imala. Zato buduce mame,trazite svoja prava i sve pretrage koje trebate obaviti. Da sam znala da se to u trudnoci treba raditi,moj sin bi mozda danas jos bio u trbuhu. Ali prvi put ti je pa vjerujes doktorima. Pa kao sto kaze pjesma,drugi puta cu pametnije. Eto,ovo je moja prica. Svaka od nas ima svoga andela koji nas cuva i pazi. Zato mame budite sretne jer Bog bira majke koje ce roditi andela