Draga mama ddd3146,puno vremena je prošlo od kada sam zadnji puta pisala i sada kada sam se ulogirala sam vidjela tvoj post. Žao mi je zbog tvog gubitka,u potpunosti razumijem što prolaziš. Znam da riječi utjehe ne postoje i koliko god ti se čini da nikada više nećeš krenuti dalje,vjeruj da hoćeš. Nećeš nikada zaboraviti na to gorko iskustvo u životu i nitko to od tebe ne očekuje no prvo zbog sebe trebaš misliti pozitivno. Život i dalje teče,toliko lijepih trenutaka te zasigurno u njemu čeka. Glupo je znam,ali nakon nekoliko godina od gubitka sam počela shvaćati da se nešto zaista događa s razlogom. I možda ćeš ovo shvatiti kao savjet,ali ja sam nakon nekoliko dana od sahrane svog sina nabavila zamorca. Bilo mi je potrebno da se o nečemu brinem,da u tim najtežim periodima imam neku obavezu. Naravno da mi nije zamijenio dijete,ali mi je ta životinja uljepšala život i izvukla me iz najgoreg pakla (naravno,i muž je odigrao ovdje ključnu ulogu koji me svakodnevno podizao). Nadam se da sam ti barem malo pomogla,i znaš,jače smo mi nego što mislimo.