Moja nije nikad bila u boravku - zapravo imali smo raspored koji bi se mogao kvalificirati kao "jedan dan u tjednu = boravak", i to do 3. razreda, nakon toga vise ne; takav raspored je zapravo bio pozeljan jer bi nas inace kacila radna subota, a to smo htjeli svi izbjeci.
Tako da nosenje torbe svaki dan u skolu, pisanje zadace svaki dan, ucenje svaki dan - takav nacin rada joj zapravo i najvise odgovara. Ona sve sredi u pol sata-sat, i onda je mirna.
Zapravo, njena nastavnica talijanskog nas je bas radi toga podrzala u izboru skole, jer kaze da ce njoj, koja je samostalna i redovita u skolskim obvezama, ta skola pruziti puno slobodnog vremena (dok je za druge predlagala drugu skolu, koja je bolja za ucenike koji su manje samostalni).

Njene nastavnice su i inace bile stroge u ocjenjivanju, ali za nastavak svi koji su presli spominju strogost/pad ocjena, pa sad ne znam da li to ovisi bas o profesorima i sistemu, ili o djeci kod kojeg se dogodilo da se nisu snasli...

Vi koji ste presli s roditeljskog prijevoza ili skolskog busa na gradski prijevoz - kako ste se u to uigrali?
Mene je najvise toga strah (pogotovo u povratku, jer gradski bus mora cekati nekih 20-ak minuta, a njih je malo. Ide jedna grupica pjeske do bus-stopa, pa vjerujem da ce barem dio cekanja imati drustvo, a onda ih ostaje samo par koji cekaju taj bus).